Četiri udarna kratera stara milion godina ili manje mogu biti znatno veća nego što je to prethodno izmjereno. Ako je to tačno, a neki naučnici su već izrazili sumnju, to bi značilo da su asteroid koji je napravio te kratere i energija koja je oslobođena mnogo veći nego što smo mislili. To bi zauzvrat sugeriralo da bi trenutne procjene rizika od susreta bile dovoljno velike da uništi ljudsku civilizaciju mogle biti preniske za faktor do 10, prenosi IFL Science.
Kada većina ljudi razmišlja o prijetećem asteroidu, zamišljaju nešto takve veličine što je uništilo neptičje dinosaure, zajedno s većinom vrsta na Zemlji. Takvi događaji su mnogo češći u filmovima kao što su Don‘t Look Up i Deep Impact nego u stvarnom životu – postojao je samo jedan u posljednjih nekoliko stotina miliona godina.
Naučnici koji imaju odgovornost da spriječe takve stvari mnogo su više zabrinuti zbog manjih događaja, koji možda neće ubiti čovječanstvo, ali bi mogli godinama ometati proizvodnju hrane, dovodeći do smrti milijarde ljudi. O ovakvim događajima je prošle sedmice na konferenciji o lunarnoj i planetarnoj nauci u Teksasu. Tvrdio je da se ti događaji mogu događati uznemirujuće često.
Garvin i njegov tim su koristili satelitske snimke visoke rezolucije da izmjere veličinu tri potvrđena kratera nakon udara i jednog za kojeg se sumnja: Pantasma (Nikaragva), Bosumtwi (Gana), Zhamanshin (Kazahstan) i Itturalde (bolivijska amazonska prašuma). U svim slučajevima, pronašao je znakove unutrašnjeg i vanjskog oboda, s postojećim procjenama prečnika na osnovu unutrašnje figure. Ako je vanjski rub zapravo prava granica kratera, krateri su 2,5 – 3 puta širi ili do devet puta veći po površini.
Postoji nekoliko asteroida sa orbitama unutar Marsa, i komete koje su tako velike, rijetko zalutaju ovako blizu Sunca. Objekti prečnika oko 1 kilometar su mnogo češći. Udar jednog od njih bio bi lokalno katastrofalan, ali globalni efekti obično bi bili kratki – iako se vodi žestoka debata o jednoj historijskoj mogućnosti. Međutim, oni se još nisu poklopili s civilizacijom koja je dovela Zemljine proizvodne kapacitete do dosadašnjih krajnjih granica.
Takav objekat bi trebao ostaviti krater širine 25-35 kilometara (15-21 milju), barem ako udari o kopno. Da bi procijenili koliko se to često dešava, planetarni naučnici su koristili tri metode. Oni su pogledali broj poznatih objekata sa orbitama koje prelaze Zemlju, izbrojali nedavno napravljene kratere odgovarajuće veličine na Zemlji i izvršili sličan popis lunarnih kratera.
Mjesec je smatran najpouzdanijim od njih jer nema erozije niti zaklanjanja šume ili okeana. Ipak, to je bio izvor utjehe za koju se čini da se sva tri slažu, što daje brojku od oko 1,5 sudara tokom miliona godina.
Međutim, smatra se da je najstariji od Garvinovih kratera star 1,05 miliona godina, a to su samo oni koje možemo pronaći. Vjerovatno ih ima tri u okeanu za svakog na kopnu, a ako postoji jedan ispod Antarktika, ni mi ga možda ne bismo pronašli. Čak i na naseljenim kontinentima, neki bi mogli ostati neotkriveni; jedan od četiri Garvinova, Pantasma, identifikovana je tek 2019. godine, skriven ispod prašume Centralne Amerike. To bi zemaljski zapis stavilo u oštru kontradikciju sa lunarnim.
Postoje upozorenja – Garvin priznaje da nije bio u kraterima da ih ispita, a kamoli da je pronašao dokaze u jezgrima leda ili sedimentima tako velikih udara u odgovarajuće vrijeme. I, iako je predstavljen na konferenciji stručnjaka, rad tek treba da bude objavljen u recenziranom časopisu. Shodno tome, dr. Bill Bottke sa Southwest Research Instituta rekao je za Science: – Skeptičan sam. Želim vidjeti još mnogo toga prije nego što povjerujem.
Ponekad krhotine izbačene u udarima mogu pasti i stvoriti grebene izvan samog kratera, a neki naučnici su rekli za Science da misle da je to ono što je Garvin pronašao. Međutim, sumnja da bi oni preživjeli stotine hiljada godina ili eroziju.
S obzirom na egzistencijalni rizik koji je ovdje uključen, ovo nije tema koju možemo priuštiti da ostavimo u neriješenoj misterioznoj korpi dok se neko ne pokrene istražiti je. Rad je predstavljen na Konferenciji o lunarnoj i planetarnoj nauci 2023. godine.
