Pročitah juče da se entitet RS namjerava zadužiti na domaćem finansijskom tržištu za 210 miliona, emitovanjem javnih obveznica. Na prvi pogled ništa neobično. Ali, kada se vidi na koji rok se emituju obveznice Vlade RS i uz koju kamatnu stopu (6,1%), koja je viša od komercijalne, onda stvari poprimaju drugačiju dimenziju. Prvo pitanje koje bi postavio svaki ozbiljiniji student treće godine ekonomije bilo bi: pa, zar obveznice javnog izdanja nisu manje rizične, a time i jeftinije od drugih?! Jasno je da jesu. Međutim, kada emitentu obveznica (RS) gori pod nogama, onda se ne pita za cijenu. Nadalje, samo naivni mogu povjerovati da emitent (RS) nije istražio stanje na domaćem finansijskom tržištu i došao do zaključka da je predisponiran, odnosno prezadužen i rizičan, pa stoga komercijalne banke ne žele kupiti njegove, rizične obveznice. Budući da 28.juna (Vidovdan!) dospijeva otplata od 300 miliona po osnovu obveznica prodatih na Bečkoj berzi (2018.), a da je budžet prazan, onda se ne pita za cijenu prodaje novih obveznica, jer se nastoji izbjeći finansijski krah ovoga, „stabilnijeg“ entiteta. A tek obrazloženje premijera Viškovića pokazuje svu sirovost i nepoznavanje osnovnih pravila koja vrijede na finansijsko-bankarskom tržištu. Naime, Višković kaže da visinu kamatne stope diktira Razvojna banka, što je još jedan pokazatelj nepoznavanja osnovnih postulata finansijskog poslovanja. Naime, ovaj čovjek ne zna šta je referentna kamatna stopa i ko ju određuje, te da visina kamatne stope zavisi od odnosa ponude i tražnje na finansijskom tržištu i rizičnosti zajmotražilaca, odnosno da emitent RS do finansijskih sredstava može doći samo uz visoku kamatnu stopu i preko tajkunske mreže koja je prethodno opustošila tamošnju Razvojnu banku i tri komercijalne banke, ali preko mešetara izvana, da se ne bi vidjela sva drskost vladajuće domaće oligarhije.
Autor ovoga teksta u vrijeme korone i početka naftne krize upozoravao je javnost, VM BiH i Vlade entiteta da tadašnja pozicija u oba entiteta narodu baca prašinu u oči tvrdnjom da će smanjiti stope PDV-a na osnovne životne namirnice na 5% i privremeno ukinuti akcize na energente, znajući da valja finansirati enormno visoku javnu (ličnu) neproduktivnu potrošnju (izbornu bazu), pa ako nešto i preostane da se to koristi za otplatu prethodnog zaduženja. Međutim, problem je da za ovo drugo u RS-u nije preostalo ništa, tako da je aktuelna družina ovoga Entiteta došla u situaciju, po onoj srbijanskoj izereci, „seci uvo, krpi dupe!“ Dodikova politika pokušala se izvući uzimanjem kredita od Mađarske (110 miliona) i moljakanjem Kineza. Kredit od Mađara utrošen je za krpljenje budžetskih rupa, a ekskurzija Viškovića u Kinu doživjela je potpuni krah. Sada postavljam ključno pitanje „velikim patriotima“ države BiH iz Federacije: zašto preko Uprave za indirektno oporezivanje BiH dopuštate da entitet RS više povlači sredstava sa ovoga računa nego što procentualno uplati za oko 11%, odnosno za 840,8 miliona KM (2018.), a prošle godine za preko milijardu KM?! Da, kratko, krajiški rečeno, Dodika preko novca treba staviti u štrange i dati mu do znanja da ekonomski propalu Republiku Srpsku ne želi niko, te da je njegova priča o otcjepljenju utvrđivanje pazara za daljnje dobivanje sredstava (poklona) od Federacije. Jer, da nije tih (federalnih) sredstava, RS bi već bio u bankrotu. Ko i zbog čega Dodika u Federaciji spašava od bankrota, druga je tema, tako da ju ovaj put apstrahujemo, ali naglašavamo da je skup zagrljaj sa njim radi kolača vlasti. Pitam se dokle i na čiji teret, premda se odgovor zna.
Namjeravani iznos obveznica Vlade RS biće prodan samo ako je šema već unaprijed dogovorena, odnosno da domaći tajkuni obveznice kupe preko inostranih mešetara, elegantno operu novac koji su prethodno na ime kredita uzeli od Investiciono-razvojne banke i druge tri komercijalne banke koje su otišle u stečaj, a čije kredite nisu ni namjeravali vratiti. E, sada je drugo pitanje: zašto su menadžmenti tih banaka odobravali kredite bez adekvatnog i lako utrživog kolaterala (hipoteke)? Slušajući premijera Viškovića i njegovo „obrazloženje“ na osnovu iznijetog stava, da se problem ubuduće može riješiti osnivanjem nove banke, nova je dimna zavjesa, ali i jadan stručni (i moralni) kapacitet, jer su za osnivanje nove banke potrebna sredstva i odgovorno korporativno upravljanje bankom, a toga nema ni u fusnoti.
Kao rezultat bahate ekonomske politike, entitet RS došao je u situaciju da su mu učinci:
- zaduženje po glavi stanovnika dvostruko veće od onoga u Federaciji,
- neproduktivna javna potrošnja u odnosu na BDP je nepodnošljiva,
- javni dug koristi se dominantno za finansiranje neproduktivne javne potrošnje ličnog karaktera, koja nema uticaja na proizvodnju (preko povećane tražnje jer se ona podmiruje dominantno uvoznim robama),
- na domaćem finansijskom tržištu ovaj Entitet se ne može zaduživati pod normalnim uslovima jer je već poodavno predisponiran,
- na inostranom finansijskom tržištu RS se teško može zadužiti iako nudi povoljne uslove sa stanovišta visine kamatne stope, roka otplate i načina otplate, te kolaterala,
- stranačkim upravljanjem većina javnih preduzeća dovedena je do banktrota,
- javna preduzeća, koja su i iz političkih razloga prodata strancima, prvenstveno Rusima. Litvancima i Knezima, po raznim osnovama, duguju oko dvije milijarde KM,
- tri komercijalne banke otišle su u stečaj baš u vrijeme kada su finansije u RS-u vodili
sadašnji „kreatori“ makroekonomske, odnosno finansijske politike, pa se postavlja logično pitanje: mogu li ovaj Entitet od bankrota spasiti ljudi čija ga je politika dovela u ovakvo stanje? Odgovor je jasan svakom normalnom čovjeku. A kada će biti jasan i velikosrpskim iluzionistima, pokazaće vrijeme.
Na kraju, budući da je entitet ipak dio BiH, bojim se da će ga Federacija spašavati, ne njega radi, već radi države Bosne i Hercegovine!
