Mišljenje Bogdana Tanjevića jedno je od onih koje se izuzetno cijeni i dalje širom bivše Jugoslavije, ali i širom cijelog svijeta. Legendarni Boša idealan je sagovornik za brojne teme u društvu, ali naravno košarka je broj jedan. U sumiranju nedavno završenog Eurobasketa Boša za Oslobođenje kaže da je titula koju je osvojila Španija iznenađujuća, ali i očekivana.
Pristup
– Španija godinama najbolje radi sa mladim selekcijama, sa tim najmlađim uzrastom. Bio sam svjedok nekoliko puta kad sam išao u Španiju kako rade njihove kadetske i juniorske selekcije. Imaju vjerovatno i najveći broj pismenih trenera. Dakle, onih koji znaju na koju stranu trebaju da “teraju”. Znate kako se ono kaže kad se igra fudbal na male golove, pa kad se pita “Na koju mi teramo”. Dobar dio ovog našeg svijeta, ne samo sportskog nego i u političkom smislu, ne zna gdje “tera”. Oni to stvarno rade na jedan ozbiljan način. Prvo je pristup klubova fantastičan. U Italiji je to odavno popustilo, jer veliki klubovi nemaju ni obavezu da imaju omladinske selekcije, živi se od tzv. mercata, ili tržišta igrač, to je najinteresantnije za novinare. Neki nakon 15 dana mijenjaju stranca, otjeraju jednog, dovedu drugog. Ali to je dovelo do toga da posljednjih godina nemaju medalje u omladinskim kategorijama. Kada sam se vratio u Italiju, oformio sam U14 selekciju, koja uz 11 zemalja, među kojima je i Crna Gora, igra jedan turnir u Sloveniji, koji je malo i nezvanično Evropsko prvenstvo. To je u Slovenj Gradecu i samo je pitanje momenta kada će FIBA to predložiti za zvanični EP. Kako sam izašao iz Federacije, oni su to ukinuli, mislim na Italijane. Španci u svim kategorijama dominiraju, ove godine su napravili “pokolj” medalja. Dvije zlatne i dvije srebrene medalje, to je fantastično. I onda nije ni nenormalno kad se pojave nove generacije dobrih igrača. Oni su sa generacijom 1980. godište uzeli veliku moć, dominirali na velikim takmičenjima i sad već imaju novu generaciju. Došli su sa devet novih igrača i, pazite, osvojili Eurobasket. To je jedan od najkvalitetnijih rezultata posljednjih godina. Po svemu je to vrhunski. Dakle, napraviš smjenu generacija, a osvojiš medalju. Da ne govorim da su to osvojili na superioran način. Finale je naročito bilo superiorno, a nisam očekivao da će biti tolika razlika u finalu. Zadivljen sam kvalitetom igre, ali i kvalitetom pojedinaca, kako iskusnijih, tako i ovih novih. To je stvarno jedan putokaz. Kod njih nije rijedak slučaj da utakmicu klubova gleda četiri miliona ljudi, govori Tanjević, pa nastavlja:
– Sve to pokazuje koliko je bitan taj “ulaz u kuće”, gdje se djeca od malih nogu zaljube u košarku. Mi smo to dobro iskoristili 70-ih godina poslije Svjetskog prvenstva u Ljubljani. Imali smo sreću da je direktor televizije bio fantastičan čovjek Nebojša Popović, bivši košarkaš. I sad u pregovaranju sa fudbalerima pametno su smislili da uslovljavaju stvari, otprilike dali su utakmice koje su trećerazrednog interesa. A košarka je dala televiziji da bira šta hoće da prenosi i sve je išlo u prime time. I tako smo ušli u kuće, pa smo poslije toga imali ankete u osnovnim školama, pa je bilo 90 posto odgovora da žele da se bave košarkom. Pa je to onda u generacijama porađalo nove asove, ta ogromna rasprostranjenost i iz tog mnoštva smo izbacili mnogo igrača. Imali smo prvenstvo košarkaških škola Bosne, koje je vodio Rusmir Halilović i onda je interes bio ogroman. Mi smo iz toga izbacili masu igrača. Evo na prvu se sjećam da je Predrag Benaček dogurao do A reprezentacije Jugoslavije, a Mladen Ostojić do juniorske. Pa onda je bio Aco Đurović, koji nije razvio svoj talenat. Samo iz jedne generacije sam se sjetio tih igrača, da ne govorim o ostalim, pa idemo do toga da je Zoran Kajmaković napravio kadetskog prvaka Jugoslavije. Tad je s druge strane u finalu za Šibenku igrao Dražen Petrović, kojeg sam ja sa 17 godina vodio u A reprezentaciji. Sve to počinje od sistema. Mislim da Španija svojim sistemom posvete mladim zasluženo bere lovorike svih ovih godina. Moj drugar Scariolo ima već četiri titule prvaka Evrope. A prije nešto više od 20 godina, tačnije 1999, kad sam s Italijom bio prvak Evrope, nisam držao ni sastanak pred finale sa Španijom, meni je bilo važno da se pripremimo za polufinale protiv Jugoslavije. Tolika je bila razlika između Italije i Španije, a danas je obrnuto u korist Španije.
Španci nisu dominantni samo u košarci, oni su sjajni u rukometu, gdje im se često daju male šanse, a oni konstantno idu do same završnice.
– Oni u rukometu imaju veliku konkurenciju u dvije velike države – Francuskoj i Njemačkoj. U Njemačkoj se sjajan rukomet igra i baš sam jučer vidio da njemačku ligu gleda 10.000 ljudi u dvorani. Rukomet je moj prvi sport i Španija je i to podigla do jednog određenog nivoa. Oni su uzeli Talanta Dujshebaeva kao igrača, a on sad postade najbolji trener. Sve su strance koji su im došli iskoristili i za trenerski posao. Sve je to kod njih na visokom nivou. Mi smo imali Seju Hasanefendića, koji je napravio francuski rukomet. Dakle, dobro upamtite, francuskog rukometa nije bilo nigdje dok Sejo nije otišao tamo. On je napravio četiri različita tima od nule do prvaka. To što je on napravio oni imaju danas. I to sve što vidimo, budite sigurni, ide od rada s mladima, kaže Tanjević.
Mnogo je kritika na račun naturalizovanih košarkaša u reprezentacijama. No, Lorenzo Brown je igrajući za Španiju pokazao da su ti igrači jako bitni.
– To je samo pitanje ponosa koje ima jedna zemlja ili košarkaška federacija te zemlje. Na kraju kad sve pogledamo, ovo što je dao Lorenzo Španiji, s obzirom na povrede, starost nekih, neiskustvo novih igrača, onda je donio mnogo. On je bio jedan od najboljih. I sad kad oni odluče da angažuju stranca, sa tolikom proizvodnjom igrača, šta ćemo mi govoriti kad imamo mnogo manje baze. Ja sam u Turskoj izdržao bez stranaca, poslije mene je Emir Preldžić postao turski državljanin, a u Crnoj Gori sam ih naravno imao, jer taj prostor ne može dati dovoljno kvalitetnih igrača. Sad je već i Hrvatska popustila, samo još Srbija nije. Pa sjetite se da je jedna Rusija odlučila da uzme Amerikanca Jona Holdena, koji im je donio titulu prvaka Evrope 2007. godine. Ne može se to osuđivati. Bosni i Hercegovini naravno da treba stranac. Pitanje je koliko će i da li će Srbija izdržati, a Hrvatska je poodavno bila pod pritiskom da uzme stranca. I mogu vam reći da su sada igrali čvršće i bolje sa Smithom, nego ranije.
Fond za sport
Iz ove perspektive sada se čini da naša zemlja nije dobro iskoristila zlatnu medalju kadeta 2015. godine na Evropskom prvenstvu, ali Tanjević ističe da nije do rada.
– Ma to je lako objasniti. U BiH ne postoji želja da se nešto zajednički napravi, naročito ne u politici. A druga stvar je da barem hoće izdvojiti novac za sport. Ja sam radio u Crnoj Gori i njen savez ima garantovanih skoro milion i 200 hiljada eura, što je oko dva miliona i 400 hiljada KM, a to je nikakav novac za ono što troše gospoda u Parlamentu i na javnim funkcijama. Samo da političari odvoje od onih raznih naknada, stimulacija i slično, Košarkaški savez BiH mogao bi normalno da funkcioniše. Dakle, bile bi normalne okolnosti, ne bi bilo drame. A ja sam to gledao nekoliko puta, drama da li će ekipa ući u hotel, već tu počinje nepotrebna nervoza a da ne govorim o pripremama i šansama mladih selekcija da putuju negdje vani da igraju sa svojim vršnjacima. Sve je to posljedica nesigurne pozicije KSBiH, koji ne bi trebao da razmišlja o problemima tog tipa. Tu se niko neće obogatiti, a osim toga, i svi glavni igrači dolaze dobrovoljno, ne traži se stimulacija. Dok se to ne sredi, da to bude stabilno, da dvorane budu na raspolaganju ekipi cijeli dan, nema napretka. Treba država da to sredi, mora imati fond za sport. Mi smo to u SFRJ zvali “zajednička potrošnja”, da se kultura i sport serviraju radnom narodu da uživa u nečemu što je dobro. Navijanje za reprezentaciju je fantastična stvar i ovaj rezultat je preko mjere i preko kvaliteta organizacije i preko mjere i kvaliteta same države, zaključio je Tanjević.
