Dževad Karahasan održao je predavanje pod naslovom “U miru – s kime?” 3. listopada 2020. povodom godišnjice njemačkoga ujedinjenja u Osnabrücku, u okviru “Osnabrüških razgovora o miru” na mjesnom sveučilištu. U tom predavanju Karahasan je postavio dubinsku dijagnozu stanja u čovjeku pojedincu, u društvu, u svijetu i našoj civilizaciji. U Osnabrücku Karahasana su predstavili kao bosanskohercegovačkoga pisca, dramatičara, esejista i književnoga znanstvenika. Ovdje bih želio istaknuti da su Karahasanovo pisanje, mišljenje i djelovanje uvijek stajali u službi života, a ljudski život ne može uspjeti bez morala i smisla. Život može uspjeti samo u ljubavi, jedinoj moći koja nenasilno mijenja čovjekov život nabolje. Karahasanova temeljna misao i princip njegova djelovanja glasi: Svako čovjekovo uništenje drugoga istodobno je njegovo vlastito samouništenje. Kad jedna civilizacija izgubi stid, istodobno izgubi moral i smisao svoga postojanja.
Faustovski čovjek
Novovjekovna “pobjeda nad prirodom” dovela nas je na prag ekološke katastrofe. Što smo je više pobjeđivali, prirodu smo tim više razarali i pustošili. U Goetheovu “Faustu” mijenja se pojam znanja i njegova uloga u čovjekovu boravku u ovom svijetu. Svi ljudi i pisci prije Goetheova Fausta stjecali su znanje kako bi uz njegovu pomoć razumjeli svijet, a Faust stječe znanje kako bi ovladao svijetom, što znači da Faust znanje doživljava kao moć (Francis Bacon). Goetheova Fausta ne zanima “ni refleksija, ni razumijevanje svijeta, ni pravilno imenovanje stvari, njega zanima samo djelovanje, moć, učinak” (Karahasan). Faust predaje dušu đavlu da bi stekao neograničenu moć. Stekavši je, Faust je sebe pretvorio u apsolutističko božanstvo, koje apsolutistički gospodari ovim svijetom. Tako je “faustovski čovjek” osudio sam sebe na trajnu samoću, odnosno na pakao. Svojom nasilnom vladavinom nad ljudima on pretvara njihov život u pakao, ali istodobno i vlastiti život pretvara u pakao. Tko negira druge istodobno negira sam sebe, ali toliko je glup, pun mržnje i zla, da to nije u stanju ni vidjeti ni razumjeti. Sličnu misao razvija naš veliki pjesnik Nikola Šop kad kaže: “Koliko slobode oduzmeš drugome, toliko je istodobno oduzmeš samome sebi”.
Moderni gradovi, izgrađeni nakon baroka, ne prilagođavaju se terenu na kojem nastaju, nego oni teren prilagođavaju sebi. Njihovi trgovi imaju pravilan geometrijski oblik, a geometrija i simetrija ne pripadaju prirodnom svijetu. Riječ je o tome da moderni čovjek vidi prirodu kao materijal uz pomoć kojega on ostvaruje svoje koncepte. U svojoj pobjedi nad prirodom otrovali smo vode, uništili mnoge biljne i životinjske vrste, a velik dio ovoga divnog planeta pretvorili smo u smetlište. Karahasan tvrdi: “Mi ne možemo ni zamisliti da bi se moglo, da bi se moralo, biti u miru sa svijetom. Možemo li mi uopće biti u miru jedni s drugima, ako nismo u miru sa zrakom i vodom, s planinama i šumama, sa pticama i ribama? Imamo li pravo nadati se miru među nama, ako smo stalno u ratu sa svim oko sebe?” Oni koje vole i obožavaju moć uništavaju sve oko sebe, ali istodobno i sami sebe. Goetheov je Faust očito svjestan činjenice da će izgubiti sebe kad prihvati moć koja nije po ljudskoj mjeri, tj. kad poželi biti nadčovjek, a ne čovjek.
U vezi s time Karahasan tvrdi sljedeće: “A biće koje na svijetu boravi bez emocija možda funkcionira, ali sigurno ne živi. To biće se ne može sresti sa sobom, ne može sebe doživjeti, jer ne zna što mu je nužno, potrebno, što ga oduševljava, za čime čezne. To bi moglo biti biće koje se sastoji od čiste misleće supstance, lišeno osjećanja i sjećanja, iskustva i tijela, lišeno svih veza sa stvarnim svijetom, nešto poput kartezijanskog koncepta čovjeka”. Moć uspostavlja hijerarhijske odnose među ljudima, a susret se odvija među ravnopravnim ljudima koji stoje licem u lice jedan prema drugom. Radost nam može donijeti samo drugi čovjek. Bez sugovornika sebe ne možemo spoznati.
Ideološka slika svijeta danas je dualistička, tj. crno-bijela tehnika prikazivanja stvarnosti. U ideološkom dualizmu stoje dva kolektiva jedan nasuprot drugom: “mi” nasuprot “njima”; na “našoj” su strani istina, dobro i ljepota, a na “njihovoj” laž, zlo i rugoba; “mi” smo sinovi svjetla, a “oni” sinovi tame. Dakle, iz ideološke slike svijeta slijedi zaključak da je ubijanje sinova tame hvalevrijedna i herojska stvar. Pritom zaboravljamo na činjenicu da što više nekoga mrzimo i s njime ratujemo, to mu postajemo sve sličniji.
Šutnja je najrječitija
Treba reći da se etički pogled na protivnika bitno razlikuje od ideološkoga pogleda na njega. Etički pogled priznaje da je protivnik također čovjek i zahtijeva da protivnika najprije upoznamo i razumijemo, pa tek zatim da mu sudimo. Ahilej je nakon barbarskoga oskvrnuća Hektorova tijela osjetio stid kad je pred sobom vidio svjedoka sijede kose, Hektorova oca Prijama. Stid što ga je osjetio pred Prijamom, kao svjedokom barbarstva, razumijevanje za njegovu bol, spoznaja da je i neprijatelj čovjek, preobrazili su Ahileja i učinili ga istinskim herojem. Iz navedenoga proizlaze pouke: oni koji obožavaju svoju moć protive se etičkom mišljenju i djelovanju; oni koji se vrzmaju oko vlasti izgubit će ili samo obraz, ili samo glavu, ili oboje – tako je to u svojim djelima Karahasan zorno i slikovito prikazivao. Iz ovih pouka postaje jasno da su bitna pitanja ovoga svijeta, temeljna pitanja čovjeka i čovječanstva, trajno bila Karahasanova osobna pitanja. Patnja bilo kojega čovjeka, svakoga Božjeg stvorenja, osobno ga je pogađala.
Za Karahasana htjeti izgovoriti sav jezik znači htjeti izgovoriti Božje ime. Konačno biće, međutim, može govoriti samo na konačan, a ne na beskonačan (apsolutan) način. Zbog toga je šutnja najrječitiji govor o Bogu u vremenu brbljanja. Pred Neizrecivim najprimjerenije je šutjeti, jer brbljivost i blagoglagoljivost današnjih ljudi očituje prazninu njihova govora: što više govore, to manje kažu. A Dževad Karahasan osjećao je, sjećao se i razmišljao temeljito. U našu kulturu i u naš humanitet unio je dubokoumnost, a u naš životni svijet dobrotu po kojoj će ga pamtiti ne samo ljudi koji su ga poznavali nego i pokoljenja čitatelja čije će ruke i duše grijati njegova djela. Umjetnik življenja, mišljenja i pisanja pobijedio je vrijeme i postao besmrtan. Velikan uma i srca.
