Godišnjica masakra počinjenog kod tuzlanske Kapije obilježava se danas, 25. maja. Tim povodom piše Dragan Banjac, beogradski novinar koji je izvještavao iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine tokom agresije.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
“Dvadesetosam godina je od masakra kod tuzlanske Kapije. Bio je dvadesetpeti maj uveče, u 20:55, upravo na Dan mladosti što su ga Tuzlaci i svi mi ostali u zemlji jednoj predivnoj obeležavali na različite načine i slavili rođendan čoveka koji je umeo da zauzda balkanska plemena. Granata je stigla sa Ozrena, sa položaja Vojske Republike Srpske i pala gde su zlikovci Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Novak Đukić i zamislili, u centar grada, na korzo. Stradala je 71 osoba, a ranjeno ih je više od dvesta. Sedamdeset i jedan ugašen život, prosek starosti oko 24 godine.
Za zločin na tuzlanskoj Kapiji pravosnažno je na 25 godina zatvora osuđen general Vojske RS Novak Đukić, bivši komandant Taktičke grupe Ozren. U novom postupku kazna mu je smanjena za pet godina ali je i dalje nedostupan organima gonjenja u BiH jer se skriva u Srbiji. Đukić je pravosuđu BiH nedostupan od juna 2014. godine, kada je trebalo da počne da izdržava kaznu. Njegov advokat tada je saopštio da je Đukić na lečenju u Srbiji. Za Đukićem je raspisana poternica, ali on ne može biti izručen BiH, jer ima i državljanstvo Srbije. To Srbiju ne sprečava da ga uputi na izdržavanje zatvroske kazne u nekom od srbijanskih apsana, ali to je isključeno jer Srbija i dalje svoje ratne zločince štiti i slavi ih kao heroje.
Žrtve
Admir Alispahić, Azur Vantić, Jasenko Rosić, Sandro Kalesić, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Jasminka Sarajlić, Sanja Ćajić, Adnan Hujdurović, Damir Kurbašić, Jelena Stojčić, Selma Čaušević, Adnan Saimović, Edhem Sarajlić, Lejla Atiković, Selma Nuhanović, Adrijana Milić, Edin Hodžić, Lejla Bučuk, Senada Hasanović, Ago Hadžić, Edin Mehmedović, Muri Fatušić, Senahid Salamović, Alem Hidanović, Edina Ahmetašević, Mustafa Vuković, Sulejman Mehanović, Alma Brguljak, Edisa Memić, Nedim Rekić, Suzana Abuismail, Almasa Ćerimović, Elvir Murselović, Nenad Marković, Suzana Dušić, Almir Jahić, Elvis Alagić, Nešet Mujanović, Šaban Mustačević, Amir Čekić, Fahrudin Ramić, Nihad Šišić, Šemsa Hasičić, Amir Đapo, Franc Kantor, Pera Marinović, Vanja Kurbegović, Amir Duzel, Hamdija Hakić, Petar Stjepanović,, Vesna Kurtalić, Amira Mehinović, Hasa Hrustanović, Rajif Rahmani, Zada Dedić, Armin Šišić, Ilinka Tadić, Razija Dedović, Asmir Bakalović, Ilvana Bošnjaković, Rusmir Ponjavić, Asim Slijepčević, Indira Borić, Samir Cirak, Azur Mujabašić Indira Okanović, Samir Mujić i 4 neidentifikovane osobe.
Oni su žrtve “junaka” Đukića, Karadžića i Mladića koji, da je imao prst obraza i da se se u junu 2014. godine sam predao bosanskim vlastima dogodine bi bio slobodan (ne)čovek.
Pismo gradonačelnika Selima Bešlagića Savetu bezbednosti UN
“Gospodo! Dvadesetpetog maja u 20 sati i 55 minuta u Tuzli se dogodio stravičan zločin! Karadžićevi fašisti granatom su pogoili stjecište tuzlanske omladine u najužem centru grada i pobili preko 65 djevojaka, mladića i djece. Teško su ranili preko stotinu. Broj žrtava se iz sata u sat povećava.
Ne očekujte u ovom trenu najveće tragedije, i hiljadu i četrdesettri godine dugoj istoriji ovog grada, da Vam govorim diplomatskim i neiskrenim jezikom. Noćas roditelji Tuzle sakupljaju dijelove tijela svoje djece po pločnicima Tuzle, djece koju su prije sat-dva ispratili u vjerovanju da se njihova budućnost ne može prekinuti.
Da znate, sada kada se stomak grada Tuzle grči od boli, dileme više nema – Ujedinjene nacije koje su se zaklele na čuvanje mira i zaštitu osnovnih civilizacijskih načela – svojim nečinjenjem izvršile su zločin i povukle svijet u ponor zla. Jer tolerancije zločina i mirno gledanje našeg umiranja – ne znači ništa drugo.
Ako i poslije ovog stravičnog zločina ostanete sramno nijemi, ako i poslije svega ne upotrijebite silu kao legalno sredstvo za zaštitu nevinih ljudi od očiglednog zločina Karadžićevih Srba – onda ste bez dvojbe bili i ostali na strani zla, tame i fašizma.
Tuzlu ste, kao i ostale opsjednute gradove Bosne i Hercegovine, proglasili zaštićenom zonom. Istrošili ste diplomatska sredstva. Nevini ljudi i dalje ginu.
U ime Boga i čovječnosti napokon upotrijebite silu”.
Titov general pred tuzlanskom Kapijom
Dvehiljadedvanaeste na Dan pobede (9. maja) bio sam u Tuzli sa još tri nepokolebljiva beogradska mirotvorca. General JNA i narodni heroj NOB-e Jovo Kapičić (1919-2013), profesor Fakulteta dramskih umetnosti Nenad Prokić, dekan niškog Pravnog fakulteta i potpredsednik Liberalno demokratske partije (LDP) Nebojša Ranđelović i ja (u dvostrukoj ulozi) odazvali smo se pozivi tadašnjeg gradonačelnika Jasmina Imamovića da im dođemo na obeležavanje Devetog maja.
Sedam ujutro. Zvoni vozač i kaže: “Idemo utuzlu!” Idemo, rekoh. Spreman sam ali ne “za dom”. Idemo po Prokića i Ranđelovića, potom po Gneerala koji je, iako godinu pred smrt bio veoma vitalan.
Na obroncima Majevice smo kratko odmorili. Ćutimo. General gleda uokolo i kaže: Tamo je Ozren, ovo ispred je Majevica i Ban brdo a tamo dalje prema Vlasenici je Javor. I dalje muk. Vozač ga pita otkud to zna… Sve sam to nekad davno pretabao nogama, kaže Kapičić.
Nakon kraćeg prijema kod Imamovića otišli smo do Kapije. S nama su Nada Mladina, i advokat Vehid Šehić (Tuzlak koji je prvi u ratu došao u Beograd tokom rata i kasnije predvodio multietničku(!) delegaciju Sarajlija i Tuzlaka). Poklonili smo se. Uz venac koji smo doneli iz Beograda ispisao sam (vidi fotografiju) “Klanjamo se žrtvama, 25. maja ’95. Jovo Kapičić, narodni heroj NOB, Nenad Prokić, član Predsedništva LDP, Nebojša Ranđelović, član Predsedništva LDP i Dragan Banjac, novinar – Beograd.
Posle smo otišli čini mi se u neko manje pozorište gde su Prokić i Kapičić održali kraće govore. Aplauz koji su dobili nakon tišine nisam odavno čuo. Šetajući gradom prilazili su nam građani i zahvaljivali što smo došli. Susreli smo i Edina Osmića, bosanskohercegovačkog repera poznatijeg kao Edo Majka. Kratko sam skoknuo do starog prijateja Selima Bešlagića…
I kao što mi je u jednom intervjuu Bešlagić rekao da “krv i so ne idu zajedno”, Tuzla, poput Istre, ostaje ostrvo, nedovoljno je reći normalnosti.
Posle skoro tri decenije za masakr kod Kapije niko nije priveden pravdi, iako se o ovom zločinu sve zna.
Srbijo, stidi se!”
