TransLab: Ništa nije ružičasto

10 min. čitanja

TransLab Sarajevo – Pariz povezuje dva jezika, dvije kulture, dva univerziteta, sarajevski i pariski. Radi se, zapravo, o stvaranju zajedničkog radnog prostora u kojem se oko novih prevodilačkih poduhvata međusobno povezuju studenti romanistike sa sarajevskog Filozofskog fakulteta i studenti slavistike sa pariske Sorbone.

Narednih nekoliko sedmica donosimo studentske prevode frankofonih savremenih autora: Xavier Durringer, Nicolas Bouvier, Alice Rivaz i Alexis Michalik.

Nikad više tu boju

U ovom broju su to odlomci iz djela “O muškarcima”, autora Xaviera Durringera.

5.

Šta misliš, mali moj, da je za djevojčice sve ružičasto? Iz ovih stopa si to izbij iz glave.

Ovu boju treba protjerati što dalje od lutaka, haljinica i svega što se na ovaj ili onaj način tiče djevojčica.

Nikad više tu boju. Ništa nije ružičasto, ništa. Nema ružičaste.

Čuvajmo tu boju za bombone, za sljezove kolačiće, za lizalice, za omot Sex Pistolsa. Jackie je bila odjevena u ružičasto na dan kada je JFK ubijen, zar ne?

Ružičasta je prikladna za stare haljine sa smaragdnozelenim rubom. To sve može. Sve je to vrlo lijepo. To sve može.

Ali nikad više ružičastu za male djevojčice. Nikad! Jeste li razumjeli?

14.

Mislim na Willya…

Willy je bio moja velika ljubav. Bio je scenski radnik u velikom pozorištu u Berlinu i išao je šest mjeseci godišnje da puni baterije pušenjem opijuma u jugoistočnu Aziju. Upoznali smo se u Argèles-sur-Meru, to se ne može izmisliti. Spavao je na plaži.

Moj lijepi Willy pušio je od jutra do mraka. Podsjećao me na Jima Morrisona, golog do pasa na omotu.

Osjećala bih se dobro da sam pušačica opijuma. Opijum, ne znam zašto me uvijek tjeralo na sanjarenje, taj hiljadugodišnji ritual, plemenito je to.

Opružena na bok, žena puši opijum na malenoj hasuri, u najzabitijem kutku stražnje prostorije, spavati i pušiti, to bi bilo dobro.

Prepustiti se, putovati maglovitim planinama, kroz skice kineskim tušem, lutati krivudavim i vlažnim cestama, klizati, lepršati na razini rižinih polja. To bi bilo dobro.

Noću bi se leptirići sudarali jedni s drugima i pržili vrhove krila na sijalici.

I Willy koji bi se isticao u sjeni. I to bi bilo dobro.

Otišla bih izgorjeti tamo s glavom u oblacima, pa se vratiti istim putem, ponovno vidjeti sve osmijehe, zaroniti u njegove oči.

I sneno čekati da mi zlatnu lulicu dopune novim kuglicama.

Udahnuti ljepljivi crni karamel i ponovno razmišljati o njegovim ustima koje ljubim, o hiljadama malih lizanja po mom tijelu poput malih opeklina.

Prepuštam se uzavrelim sanjarenjima.

Ponovno vidjeti njegovo tijelo kako klizi, uzbudljivo se trljajući, njegovo lice kako seže do neba, a nagledala sam se lica i nagledala sam se neba svih boja i plafona ukrašenih kao staromodna peciva.

Polako udahnuti cvjetne otrove, gorku slatkoću, hiljade mirisa hiljade cvjetova. I to bi bilo dobro.

Podsjetiti se na tvoje oproštajne geste, ponovno čuti posljednje riječi ljubavi, posljednje uplakane molitve, posljednje ugrize, posljednje Volim te poput trepćućih svjetala kola hitne pomoći.

Dugo kratkim dahom udisati sve vlažne muke i prepustiti se plutanju između dvije vode, laka srca, lake duše.

Sebi reći da ovaj život ipak nije loš i pustiti se da se uzdignem u oblake. Pravo puštanje balona, ​​sresti Mary Poppins konačno golu ispod svog kišobrana.

Kako mi je dosadno razmišljati o takvim stvarima, užas. Pa krenimo od početka, žute stranice, birmanski restoran, birmanski restoran pod jedan, ipak treba saznati šta ti ljudi jedu… Pod dva, turistička agencija, odatle treba početi, prošli su oni dani kada sam bosa hodala po cestama, kao indijska plesačica.

Gdje li si? Gdje spavaš večeras? Kačiš li još uvijek svjetla na plafon pozorišta?

Znaš da ne volim kajanje, ali večeras mi je žao što nisam pošla s tobom.

15.

Kako bi mu stajao dignut koliko god dugo želi, trljala sam mu kitu biberom samljevenim u medu.

Prvo sam si rekla, uh, ovo mora da boli, mora da peče. Ali to je stari nanin recept.

Ono što je palilo, pali i ono što pali, palit će.

22.

Jesam li te ikada prevarila? Kakvo blesavo pitanje!

Ima onih kojima ne nedostaje drskosti. I znam o čemu pričam. Ne prestajem to da govorim, da znam o čemu pričam. Niko nam ne može pomoći ako ne pomognemo sami sebi.

Nikada se nisam iznevjerila.

Vjerna sam svojim principima, svojim uvjerenjima.

U Bibliji je pojam nevjere čak i pomisao, neću se braniti od susreta s muškarcima, neću hodati gledajući u tlo.

Je li nježno ljubljenje u usta varanje?

Rekao mi je da pušenje nije varanje kao što se kaže da u igri dama odustajanje od poteza nije potez. Blow job. Smiješna stvar.

Nije baš varanje ako se naša tijela traže u tami. Ako moja noga sklizne među njegove. Ako mi ruka počne drhtati, ako mi se srce stegne i želudac mi se raspetlja i zazvoni.

Jesam li te ikada prevarila? Kakvo blesavo pitanje!

Govoriti prave riječi

Šta želiš da ti kažem, ljubavi moja? Baš si dirljiv. Šta ti misliš?

Nikada. Nikada nećeš saznati.

24.

Ponavljao mi je to kao lajtmotiv, kako ti se samo sviđa, je l’ de, sviđa ti se, sviđa ti se?

A? Reci to, da li ti se sviđa? Da, sviđa mi se. Voliš me?

Da, sviđaš mi se.

Šta sam ja tebi?

Pa nešto kao prijatelj, rekla sam. Ali sa prijateljima se ne jebe!

Nisam ti prijatelj, rekao je.

Rekla sam ako si prijatelj, a ipak se jebemo, to je to, nećemo dizati frku oko toga, sviđaš mi se, drugar si mi, nema tu problema.

S tobom baš uživam, ali nije to to.

Kako nije? Pa nije to to! Šta to znači nije to to? To ZNAČI da, tačno je, baš uživam kao da gledam dobar pornić, ali to je sve, nema onog drhtaja, one dodatne sitnice koja sve mijenja, malo se suzdržavam, ne predajem se, vidiš, dajem ti ponešto, radim minimum za tebe, vidiš, neću zaribati, držim stvari pod kontrolom.

Tip je ostao bez riječi, kao okruglica u ustima, razrogačenih očiju kao da je vidio lično kraljicu od Sabe.

Mislim da je razumio. Rekao mi je, ako je ovo trebao da bude šamar, da znaš da je i bio, mislio sam… Šta si ti mislio? Pa mislio sam da.

E pa ne, to je gimnastika, fizička stvar, to je sve. Rekao mi je uredu, razumio sam, ne dodaji više. Nisam ništa dodala. Obukla sam se i otišla. Hodajući po kiselosti ranog jutra, razmišljala sam. Već želim upoznati sljedećeg, vidjeti njegov osmijeh, njegove ruke. Nadam se da će govoriti prave riječi, raditi prave stvari i da neće postavljati glupa pitanja.

Prevela: Dunja Dervišbegović

Lektorisala: Sandra Zlotrg

Redaktura prevoda: Vladimir Pavlović, Ivan Radeljković

Biografija autora

Xavier Durringer je francuski dramaturg, režiser, scenarista i dramski pisac. Osnivač je i direktor čuvene pozorišne trupe Le Lezard, za koju također piše i režira. U svojoj bogatoj karijeri snimio je tridesetak filmova i serija i objavio preko dvadeset djela. Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima je i međunarodna Emmy nagrada za najbolji film u 2017. godini za film “Ne ostavljaj me” (“Ne m’abandonne pas”).

O muškarcima

(Histoire d’hommes)

Ovo djelo je kolekcija od četrdesetak monologa namijenjenih glumicama svih starosnih dobi, od kojih su prvi pisani za glumicu Judith Magre i izvedeni, prvi put, na festivalu u Avignonu 2002. godine. Tekstovi su pisani prepoznatljivim Durringerovim stilom i predstavljaju čitaocu, odnosno gledaocu veliki broj različitih ličnosti, donose niz kratkih trenutaka iz života žena i oslikavaju njihova različita raspoloženja bilo da su one same ili u vezi, sretne ili ne, zaljubljene ili usamljene.

Biografija prevoditeljice

Dunja Dervišbegović je studentica treće godine engleskog jezika i književnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Rođena je u Sarajevu 2002. godine. Tokom školovanja se uvijek priklanjala književnim predmetima, a povremeno se bavi i prevođenjem.

Podijeli ovaj članak