Otkako je vrijedni činovnik Milan otišao u penziju, pred njim se otvorila ogromna vremenska praznina koju je trebalo ispuniti nekim sadržajem. Djeca su već odavno napustila roditeljski stan, sa suprugom se sit ispričao tokom već skoro pedesetogodišnjeg braka i naš junak se našao pred važnim pitanjem: kako ubiti vrijeme? Nije pripadao onoj većini penzionera koji se znaju pohvaliti: “Kako sam u penziji, ja ne znam šta ću od obaveza, imam manje slobodnog vremena nego kad sam radio(la)”. Naprotiv, često se znao tužiti na dosadu.
Inače, Milan je bio uzoran građanin. Penziju je apsolutno zaslužio, jer za 40 godina svog referentskog staža u opštini ne pamti niti da je kada zakasnio niti zbog bolovanja izbivao. Omiljen i poslušan na poslu, srdačan i upitan kod komšija. Živio je uzornim životom, vrijednog čovjeka, dobrog oca i brižnog supruga. Bio umjeren u jelu i piću i stoga, između ostalog (mislim na gene koji imaju svoje mjesto u sklopu ovakvih konstatacija), održao zavidan izgled vitalnog čovjeka. Kosa je doduše odavno pobijeljela, ali to je bio zaista jedini znak starosti ovog čovjeka. Inače, pokreti, a posebno pogled, imali su u sebi skoro pa dozu infantilnosti.
– Oooo, dobar dan, dobar dan, pozdravio bi Milan sagovornika i onda se zagledao u njega vedrim nasmiješenim pogledom. Uglavnom je čekao pitanje, a rjeđe je i sam znao upitati: “Pa, gdje si ti, šta radiš, jesi li već u penziji?”
Milan se mogao sresti za lijepa vremena u lokalnom parku, svako malo bi se zaustavio zbog razmjene pozdrava s mimoidućim, a obavezno bi se zadržao i dugo i zadovoljno gledao djecu kako se igraju. Inače, Milan se nikada nije žalio ni na šta: ni na politiku, ni na ljude, čak ni na svoju suprugu koje se, ispostaviće se tokom ove priče, poprilično bojao.
Toliko, za sada, o Milanu.
Sad je red na Slavka. Generacijski Milanov drug, rano djetinjstvo ih je povezalo nitima prijateljstva, ali su se tokom srednje škole razišli.
Slavko je održao svoju mršavu manekensku figuru, izgubio je zube u donjoj vilici i kad god bi se smijao, dlanom bi prekrivao krezubost. Jedino kad bi, a volio je svako malo, demonstrirao karate udarce a la Bruce Lee, usne bi se razvukle usljed žestine s kojom je Slavko dokazivao svoju fizičku spremnost i brzinu. I tada bi se krezubost pokazala, ali već sljedećim potezom Slavko bi nastojao to ublažiti:
– Jebemti, moram srediti zube… Ali nemam sad para.
A kako će imati para kad živi od socijalne pomoći? Jebivjetar, otisnuo se u svijet u mladosti, bio nekoliko godina pomorac, oplovio svijet, tvrdi da je radio u Americi kao policajac (sumnjam), da su ga zvali predstavnici mafije u Las Vegas da radi kao tjelohranitelj (laže sto posto), no, bilo kako bilo, kad se u poodmaklim godinama vratio u svoj grad, tamo ga zatekle starost i besparica. Ali ne predaje se naš junak. Skucka koju paru i igra loto.
– Još ćete vi vidjeti kako ćemo gemblati (to tvrdi u krugu sabraće kockara u gradskom casinu), samo da ja pogodim brojeve.
A u casino dođe uglavnom bez prebijene pare i tamo novopridošlim i naivnim nudi svoje savjetničke usluge.
– Probaj na ovom aparatu, jučer je jedan tu izgubio tri hiljade eura. Danas mora dati…
– Danas na ruletu pada samo mala serija. Slobodno je igraj, vidjećeš da ćeš dobiti.
Umije sjajno odglumiti sreću zbog tuđeg dobitka i saučešće zbog gubitka. Uglavnom, dobro se snalazi i dobro mu ide u casinu. Kafa i piće inače su besplatni, za cigaretu će se ogrebati: “Sve sam izgubio, ni za cigare nisam ostavio” (laže, jer ništa nije mogao izgubiti), a ponekad će neki dobitnik podijeliti sa njim svoju sreću pa ga malo zakititi. Uglavnom, našem Slavku, iako stalno ronda protiv (“ovdje stvarno niko ne može dobiti… sve su aparate zavrnuli…”), ide sasvim dobro.
Samo proviđenje sastavilo je jednog prijepodneva Milana i Slavka. Obradovali se jedan drugom, izgrlili, ukratko ispitali o statusu, a onda je Milan pitao Slavka da li negdje žuri i je li za kakvo piće. Slavko mu je odgovorio da je krenuo u casino i da se tamo dobije besplatno piće.
– Nisam nikada bio u casinu. Kako je tamo, pitao je dalje Milan.
– Pa hajde sa mnom… vidjećeš. Moraš imati malo sreće i onda možeš i dobiti.
Rekao sam već da je Milan infantilan, radoznao i povodljiv. I nije ga Slavko trebao ni nagovarati. Krenuli su zajedno i kad su ušli, Milanove oči su bile ispunjene šarenim sličicama na aparatima, ženama i ljudima koji su zaneseni sjedili i igrali. Slavko je naručio kafice i počeo Milanu objašnjavati pravila igara.
– Pa hoćemo li i mi probati, pitao je Milan.
– Ja danas nemam novca, a ti ako hoćeš…
Nije Slavko ni završio rečenicu, a Milan je potegnuo iz džepa novčanik.
– Evo, imam ja… samo ne znam gdje ćemo igrati. Hajde, ti nas vodi.
Boljeg vodiča nije mogao naći. Slavko je sjeo za jedan, pa za drugi aparat, objašnjavao šta treba da se pojavi na ekranu kad slijedi dobitak i nagovorio i Milana da i sam preuzme igru: “Evo, to ti je jednostavno, ovdje stisneš i čekaš”.
I Milan je pratio sličice na ekranu, ništa mu nije bilo jasno, ali je uživao i nekako napeto pratio kako se njegovih prvih pedeset eura “topi” i nestaje u gladnom aparatu. Doduše, svako malo vadio je sat iz džepa: “Slavko, ja moram kroz najdalje sat vremena biti kući, stara će me ubiti”.
Malo se i dobivalo, ali više gubilo i kad je Milan rekao: “Sad stvarno moram ići”, bio je lakši za stotinu eura. No, dopalo mu se u casinu.
– Čuj, hoćeš li i sutra biti ovdje, pitao je Slavka.
– Pa ja sam ti ovdje stalno, odgovorio je iskreno i tačno Slavko.
– Hajde da razmijenimo telefone, pa da te pozovem kad pođem, rekao je Milan.
I sutradan su opet zajedno bili u casinu.
I prekosutra.
– Znaš šta, Slavko, već sam dosta izgubio, kad bi stara saznala, objesila bi me.
– Ma ne sekiraj se, danas moramo dobiti, tješio ga je Slavko.
– Da mi je samo povratiti svoj novac.
– Ma trebamo malo sreće i sve ćeš dobiti nazad, hrabrio ga je Slavko.
Nakon dvije sedmice Milan je odlučio da kaže “stop”.
– Kocka je stvarno porez za budale. Ja više ne, nikada!, sumirao je svoje iskustvo Milan i vratio se svom parku i kafani u kojoj su njegove kolege igrale šah.
Slavko i dalje igra u istom filmu.
P. S. Grad neimenovan, imena likova promijenjena, ali priča haman sto posto istinita.
