Učesnica ovogodišnjeg književnog festivala Imperativ je i Marija Dejanović, jedna od predstavnica novog talasa poezije u Hrvatskoj. Njena posljednja zbirka poezije “Dobrota razdvaja dan i noć” (Sandorf, 2021) je prevedena u SAD-u, u Makedoniji, u Grčkoj, a nedavno je objavljeno i srpsko izdanje za Treći Trg. Marija Dejanović u ovom razgovoru otkriva kako se život u Grčkoj odrazio na njeno pisanje, sa nama dijeli književne i društvene impresije koje pokazuju njenu promišljenost i potvrđuju njen status na savremenoj književnoj sceni.
Rođeni ste u Prijedoru, odrasli u Sisku, a živite i radite u Zagrebu i Larissi. Kako su ovi biografski detalji povezani sa Vašim književnim radom? Koliko su prostorne izmještenosti uticale na Vašu poeziju?
– Osjećaj prostorne izmještenosti okolnost je koja je jako poticajna za introspekciju, a uloga stranca nudi mogućnost pomnijeg promatranja vlastite okoline. Većinu vremena živim u Grčkoj, u Larissi, i kako više nigdje ne pripadam posve, u cijelosti – u Hrvatsku ne pripadam zbog prostorne udaljenosti, a u Grčku zbog jezične i kulturne različitosti – osjećam neku neobičnu vrstu slobode kakvu nisam osjećala nikad prije. Ta je sloboda divna i povoljno se odrazila na moje pisanje.
Imamo li danas, s obzirom na živote kakve živimo i imperative koje pred nas (po)stavljaju, uopšte vremena i mogućnosti da se negdje smirimo, ukorijenimo?
– Za mene je bitno da sam smirena i ukorijenjena u samoj sebi. Da znam točno tko sam i koji su moji principi i moje moralne vrijednosti i da onda na taj način živim. Ako čovjek ne zna tko je, ako se ne vraća samome sebi i ne preispituje se, uvijek samog sebe iznova ne istražuje, onda takva osoba ni ne živi svoj život, nego tuđi.
Kao biljka bez korijena
Takav čovjek leluja kao biljka bez korijena i gdje god da se našao, osjeća se kao da nema tlo pod nogama. Treba s vremena na vrijeme naći barem trenutak za sebe, za vlastitu samoću i misli, kako bismo shvatili tko smo i što želimo od života. Naravno, ne možemo nikad utjecati na sve svoje životne okolnosti, ali možemo utjecati na način na koji im pristupamo.
Vaša posljednja zbirka poezije “Dobrota razdvaja dan i noć” jeste upravo refleksivni pogled na različite stvari i pojave, napisana iz pozicije Vašeg trenutnog mjesta stanovanja – Grčke. Kritika je zbirku jako dobro prihvatila, a kako i ne bi! U trideset i dvije pjesme ste uspjeli jako minuciozno, bez viškova, preći čitav korpus različitih motiva – sjećanja, ljubavi, empatije, dobrota, ženstvo itd. Zbirka je izašla prije dvije godine – kakav je Vaš pogled na nju s tim vremenskim odmakom, s obzirom na kritike, prevode, promocije itd?
– Hvala vam puno na prekrasnim riječima. Puno znače, jako vas cijenim kao kritičarku. Ovom sam se zbirkom trudila više otvoriti nego u prethodnim zbirkama – htjela sam direktnije komunicirati s čitateljima i manje se fokusirati na formalne aspekte poezije, a više na emocije, ideje, slike, sjećanja. I kritika i čitatelji su jako dobro prihvatili knjigu, i jako me raduje odjek koji je knjiga ostvarila. Prevedena je u SAD-u, u Makedoniji, u Grčkoj, a izašlo je i srpsko izdanje za Treći Trg. Gostovala sam na mnogim festivalima otkako je “Dobrota” objavljena i ljudi uvijek pozitivno reagiraju na pjesme iz te knjige. Mislim da se osjeća da je ta knjiga pisana iz potrebe za komunikacijom, za povezivanjem s nekim drugim, da je iskrena i da je zato doživjela toliko pozitivnih reakcija.
Na jednom mjestu u zbirci stoji stih: “I danas vjerujem/Da nismo zaslužili kazne /Koje su nas sustigle”. Koje su to kazne? Koje su najveće boljke savremenog doba, ko je za njih odgovoran i koga najviše pogađaju?
– Kad se dogodio potres u Sisku, srušena je zgrada u kojoj sam odrasla. Prisjetila sam se svake uspomene iz te zgrade koju sam mogla prizvati u sjećanje i činilo mi se da se, kao i ta zgrada, na neki način i moje sjećanje na djetinjstvo rasulo – vjerojatno zbog protoka vremena – a da to nisam ni primijetila. Stihovi koje ste naveli pisani su iz perspektive djeteta koje sam bila dok sam se igrala u haustoru te zgrade. Htjela sam zamisliti kako bi to dijete pristupilo tom potresu, urušavanju, očiglednom nestajanju. Dijete bi vjerojatno pomislilo da je ono krivo – djeca najčešće na taj način pristupaju lošim stvarima koje im se dogode – pa je i ta tvrdnja “nismo krivi”, “nismo to zaslužili”, “bili smo dobri” donekle infantilna, bespomoćna, ranjiva. U toj sam pjesmi, dakle, htjela pokazati ranjivost, jer i jest istina da sam se osjećala jako bespomoćnom dok sam iz daljine gledala poprište svog djetinjstva kako se ruši i nestaje. Općenito sam primijetila da se ljudi često znaju u teškim situacijama ponašati kao djeca. Ili plaču, ili se ritaju, ili se sakriju. Zato mi je bilo važno napisati pjesmu koja komunicira s tim obrambenim mehanizmima u čovjeku. Htjela sam reći “netko te razumije”, “nisi sam”.
Šta mislite da li savremena književnost pomaže boljem razumijevanju fenomena današnjice? Koliko je ono što čitate angažirano na taj način i utiče li književnost na pomak u promjeni ili revidiranju (radikalnih) stavova?
– Mislim da svaka knjiga zapravo govori o prošlosti. Proces sakupljanja građe, pisanja, uređivanja i objavljivanja je takav da zahtijeva vrijeme. Gledaš, pišeš, proučavaš i taman kad dovršiš iskaz o trenutku, on je prošao. Ali književnost, također, kasnije funkcionira kao svjedok svog vremena, kao artefakt iz prošlosti. Kroz nju možemo razumjeti kako su tadašnji ljudi razmišljali, koji su režim osjećaja imali, što ih je okupiralo, mučilo i zadivljivalo. Isto tako, književnost u sebi nosi i budućnost – novi načini čitanja uvijek impliciraju i nove ideje koje se pojavljuju u toj budućnosti kad se knjigu čita. Književnost može promijeniti jedino čovjeka, ali čovjek može promijeniti svijet. Recimo, čitanje ljudi sličnih nama može potaknuti solidarnost i osjećaj da nismo sami. Čitanje ljudi koji su drugačiji od nas može potaknuti empatiju i shvaćanje da naša vizija svijeta nije univerzalna. Zbog toga, za mene je svaka književnost bar u nekoj mjeri angažirana. Čak i najosobnija, najintimnija knjiga može promijeniti čitatelja na način da on postane bolji prema svojoj okolini, pa je time i književnost nešto što barem djelomično, posredno, utječe na društvo.
Na tragu prethodnog pitanja: Koliko je propagande u savremenoj književnosti koja je loše upakovana u priču?
– Književnost je ipak prvenstveno estetski fenomen. Svaka knjiga ili tekst nužno ima neku implicitnu ideologiju, svjetonazor, političku implikaciju. To je činjenica i od toga se ne može pobjeći. To se mora osvijestiti jer onda možemo odgovorno pristupati svom pisanju i implikacijama vlastitog teksta. Ipak, ako autor pretendira da mu knjiga bude beletristika, ne smije si dopustiti da svoje ideje loše upakira u priču. Jednako su važne i ideje i pakiranje. Ideje moraju biti dobro upakirane, inače iscure i nastane nered. Ipak, najviše propagande sam doživjela u knjigama čiji se autori kunu da su apolitični i da njihove knjige nemaju veze ni s kakvom ideologijom. Kad nismo svjesni načina na koji prenosimo vlastite svjetonazore u tekst, onda se oni razmašu, dobiju krila i lete posvuda, teško ih je uloviti. A ove očito propagandne knjige su po tom pitanju manje opasne – nisu manipulativne, ne skrivaju ništa. Za njih točno vidiš što su i kakve su pa prihvati ili odbij kako ti je volja.
Angažirani ste na različitim književnim poljima. Ipak, je li poezija Vaše prvo polazište i konačno ishodište?
– Poezija je za mene primarni način na koji artikuliram svoje misli i osjećaje. Ona je izrazom koncentrirana, pa te navodi da doista promisliš o tome što je u srži onoga što želiš prenijeti u riječi, što je doista bitno u vezi s tom idejom. S druge strane, ona je na planu sadržaja posve slobodna – u njoj nezamislivo postaje zamislivo, nemoguće moguće. Tako se i neostvarivo čini više ostvarivim, pa poezija može i kritizirati negativne društvene fenomene i liječiti ljude koji su njima zahvaćeni. Poezija, i općenito umjetnost, zato za mene ima jako važno mjesto u svakodnevnom životu.
Stižete u Banju Luku, na književni festival Imperativ. Kakva su Vaša iskustva sa književnim festivalima? Koliko su Vam važni i, uopšte, šta mislite koliko im se pažnje i posvećenosti daje?
– Sudjelovala sam na festivalima u Italiji, Sloveniji, Grčkoj, u Portugalu, Njemačkoj, na Cipru, u Srbiji, Estoniji – i evo me napokon prvi put i u Bosni i Hercegovini. Veselim se što ću sudjelovati na Imperativu jer je to festival koji jako cijenim zbog kvalitete programa, ali i velikog entuzijazma, truda i sposobnosti Sanele Babić.
Ni u dva života
I sama organiziram pjesnički festival u Grčkoj – Tesalijski festival poezije – i zato znam koliko je truda potrebno da se festivalski program ostvari na tako zavidnoj razini kakvu iz godine u godinu nudi Imperativ. Mislim da su književni festivali jako važni jer je književnost, osim što je individualna, također i društvena stvar. Festivali su mjesta gdje se književnost živi, gdje ona postaje stvar zajednice, javni događaj. Takvi događaji ne samo da čine književnost više dostupnom svakodnevnom čovjeku nego je i čine duboko ljudskom.
Kakva je književna scena u Grčkoj? Jesu li protagonisti/ce novog vala književnosti dovoljno zapaženi ili su, kao što je to čest slučaj ovdje, skrajnuti na margine i prepušteni bespućima interneta?
– Grčka književna scena je jako živa i dinamična. Raznolika je i za svakoga se na njoj može naći nešto što bi ga oduševilo. Grčko društvo jako voli poeziju. Ona je tamo puno prisutnija u svakodnevici nego kod nas i puno više ljudi u prosjeku čita i piše poeziju. S druge strane, tamo se poeziju puno manje institucionalno podržava nego u, recimo, Hrvatskoj, tako da se pjesnicima, a tako onda i mladim pjesnicima, puno teže solidarizirati i pokrenuti promjenu po pitanju statusa književnosti. Novije generacije grčkih pjesnika počeli su se međusobno puno više podržavati nego što su to činili i čine njihovi prethodnici, a i kao autori su mi puno zanimljiviji, tako da gajim neku vrstu optimizma po pitanju budućnosti grčke književne scene. S partnerom Thanosom Gogosom radim za izdavačku kuću Thraka koja objavljuje prvenstveno poeziju i kroz taj rad sam imala priliku upoznati se sa knjigama mnogih mladih, jako talentiranih pjesnika, tako da vjerujem da u Grčkoj vrijeme za poeziju tek dolazi.
Koja pitanja muče današnju generaciju književnika/ca? Koga od njih Vi rado čitate?
– Da bih donijela zaključak o tome što muči jednu generaciju, morala bih pročitati sve knjige koje su pisali autori i autorice koji pripadaju toj generaciji. Kako takav pothvat ne bi stao ni u dva života, mogu govoriti samo o sebi – muči me apatija spram nasilja koju su u nama proizveli oni koji to nasilje vrše. Nasilje šefa nad zaposlenikom, nasilje muža nad ženom, nasilje majke nad djetetom, nasilje susjeda nad susjedom, nasilje nad okolišem i životinjama. Književnost je za mene upravo ono čime se čistimo od normalizacije svega što je nenormalno. Književnost je otpor prema nasilju, ali i otpor prema pacifiziranosti koju nasilje stvara. Ona nam pomaže da se smirimo kad smo uznemireni, ali i borimo kad smo potlačeni. Književnost je za mene ono što nam omogućava da ostanemo ljudi.
