Sve je više podataka koji ukazuju da je Bosna i Hercegovina država u kojoj uglavnom žive ljudi treće životne dobi, što otvara egzistencijalna pitanja mladih, odnosno njihovog opstanka u ovom “PTSP-om natopljenom duboko patrijarhalnom društvu koje vjeruje da su žene stvorene da trpe, a da je muškarcima jedina dopustiva emocija bijes”.
Na navedeno nas u afiši upućuje Zoe Ibrahimović, autorica teksta “Istina ili izazov”, koji je postavljen u Sarajevskom ratnom teatru, a premijera odigrana 23. juna. Trauma kao važna psihološka tema je prisutna i tretirana na mnoge načine (osim onih terapijskih), pa i u teatru. Sada već postoji toliko tekstova i predstava koji tematiziraju rat, PTSP, patnju i bol, što je sasvim opravdano i potrebno, međutim, postavka takvih komada mora (ili bi trebala?!) imati temelje koji će biti toliko snažni da svi ostali elementi koji čine složenu teatarsku konstrukciju i mehanizam mogu da podnesu inscenaciju koja će biti dostojna. Autorica u svom tekstu tretira pitanja transgeneracijske traume, generacijskog jaza, ratnih iskustava roditelja, krize identiteta, problema koji se javljaju u važnom periodu socijalizacije, odlaska ili opstanka.
Ipak, gledajući predstavu, otkrivamo brojne podkategorije, prototekstove, što upućuje, dramaturški gledano, na izrazitu razuđenost, nedostatak koherentnosti teksta, površne, vulgarne i banalne replike. Stiče se utisak da je cilj bio, između ostalog, senzacionalistička provokacija. Ipak, postoji mogućnost da je autorica imala pretenzije da na taj način provocira osjećaje kod publike, da ih dovede u stanje zapitanosti, međutim, ovoga puta je to izostalo. Patnja, bol i trauma jesu centralne teme, ali se ta nit gubi, koncentrično širi, a pažnja postaje hipervigilna. Ibrahimović je grupu mladih ljudi, maturanata, koji slave završetak školovanja, stavila u poziciju otvaranja ličnih trauma, zaleđenih emocija, licemjerstva, međutim, prilično neubjedljivo i neadekvatno. Rediteljska rješenja Alena Šimića su tipična, jednostavna i s obzirom na dramski predložak vrlo uspjela.
Sa druge strane, kada govorimo o glumačkim ostvarenjima, istakao se Hajdarević, koji je znalački utemeljio svoj karakter, napravio balans između unutrašnjih previranja i okolnosti u kojima se nalazi, teret koji nosi ga pritiska, tako da na kraju doživljava neki oblik katarze. Šiljak je pokazala razumijevanje svoje uloge, koketna je, zavodljiva, s osmijehom koji krije tajnu i potrebama koje nisu shvaćene. Njena ležernost je prividna, nastoji potisnuti bol, jasno uočavamo kako se osjeća i uspijeva nas uvjeriti. Seksan je korektna u svojoj igri, ipak pomalo infantilna. Kerim Čutuna također ne zaostaje, već je u okvirima koji ne dozvoljavaju da se proces završi.
Scenografija Marine Paštar, koju je izradila Jadranka Paštar je mistična, minimalistički urađena od jednostavnih materijala, bez detalja, međutim, ona ne odgovara ambijentalnom aspektu predstave. Kostimi Elle Bratić, a koje je izradila Lidija Inđić Kenović su izvrsni, haljine koje nose glumice i odijela glumaca jasno ukazuju da se radi o maturantskoj svečanosti. Majstor svjetla Nedim Pejdah još jednom je pokazao svoje znanje i umijeće, uvijek inovativan, prati tijek radnje i demonstrira svjesnost o važnosti svjetlosnih efekata. Muzika Mirze Rahmanovića Indiga je adekvatna i skladno prati cjelinu. Poseban trenutak u predstavi je onaj kada Hajdarević izvodi song “Lijepi Meho” autora Damira Imamovića.
Najzad, riječ je o važnoj temi/ama koja zaslužuje/u da bude/u obrađena/e i ispričana/e. Međutim, na drugi način i iz druge perspektive. Tekst je nastao u nastavnom procesu na Odsjeku za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, te je na njemu trebalo još raditi ili da ostane kao jedna od studentskih vježbi. Dobra strana ovog projekta je svakako ta što je veliki broj mladih ljudi/profesionalaca imao priliku da stvara.
