9.9 C
Bosanska Krupa
Petak, 26 Februara, 2021

Šehić: Jesen, dva rata

Predapokaliptični sevdah

Kada sam napisao jedan tekst o životu pod opsadom, unutar Okruga Bihać, shvatio sam koliko sam samo zagrebao tu veliku i neispisanu temu. A onda sam shvatio da ljude pogotovo zanima rat između Armije R BiH i autonomaša. Dosta prije toga sam shvatio koliko ljudi u Sarajevu nemaju pojma o tom sukobu i kako ih to zanima samo na nivou banalnog izrugivanja.

Putujući po poslijeratnoj BiH kao reporter, ratni veteran i kao pisac shvatio sam da ni moje vlastito znanje o pojedinačnim ratovima u bh. mjestima i gradovima nije puno bolje od sarajevske umišljenosti. S tim da nikad nisam ironizirao tuđu patnju.

Putujući počeo sam upoznavati ratove u BiH, jer svaki grad je imao svoju priču. Ovu sarajevsku ratnu priču sam itekako upoznao.

Došao sam ovdje 9. 12. 1995. kada je grad još bio pod opsadom. Padale su granate, ginulo se po tramvajima. Grad je bio siv, zeleđen, pust. Nisi imao ništa nigdje kupiti osim u radnji Benettona gdje sam odmah pazario majicu dugih rukava koju i danas čuvam. Jedini tržni centar je bio Rumors u Vase Miskina. Tu sam kupio Swatch sat ne bih li se na taj način pokušao vratiti u civilnu normalu. Vraćanje na traku prijeratnog života bio je cilj i san. Nije bilo nikog da nam kaže da je to bezumna i bespotrebna potraga. Ono što je izgubljeno nije moguće vratiti nazad. Na ruševinama samo treba nastaviti živjeti, u skladu sa ruševinama jer one unutrašnje ne mogu nikad ni biti obnovljene.

O dolasku u Sarajevo napisao sam nekoliko tekstova. O životu pod opsadom i poslije, nakon reintegracije, napisao sam podosta tekstova. Učestvovao sam u mitotvorenju ovog grada koji je podnio stravičnu žrtvu, ali nije jedini u BiH podnio takvu žrtvu. Ko je ikad bio u Gornjem Vakufu zna da je prostor koji su držali borci Armije R BiH bio ne veći od možda dva fudbalska stadiona, te da je taj prostor bio granatiran svom silom artiljerije i tenkova HVO-a i regularne Hrvatske vojske. Upoznao sam čovjeka koji je kao tinejdžer snajperom pogođen u leđa čim je zakoračio ispred praga. Znam kako je Vakuf izgledao u decembru 1995. Izgledao je kao kad bi Sarajevo bilo uništeno poput Stupa, Otesa i drugih prigradskih naselja gdje je bila prva linija. Vakuf je ličio na Hirošimu, bez pretjerivanja. Kada sam tu, godinama poslije, imao promociju romana u prvom redu su sjedili ljudi sa amputacijama; muškarci i žene u ljetnoj odjeći.

Vakuf pamtim po tome što je cesta bila linija razgraničenja. Činilo mi se da sve ima boju blata. Srušene kuće, rupe od gelera, osakaćeno drveće. Ovdje su meci, geleri, talasi eksplozije bili toliko frekventni u prostoru i vremenu da su ove dimenzije morale biti deformisane do krajnjih granica. Ko je vidio Vakuf u ratu zna kako izgleda potpuno uništenje ljudske civilizacije.

Šarena fasada staračkog doma na Nedžarićima izgledala je nadrealno jer stvarnost nije imala nikakve jasne boje. Rat je isprao naše vrijeme i naš prostor, kao što je bila isprana naša civilna odjeća iz humanitarne pomoći. Najluđa stvar, prilikom ulaska u grad, tačnije tokom prolaska kroz okupiranu Ilidžu, pored pogleda dojučerašnjih smrtnih neprijatelja bio je glas Kiketa Budaliketa na nekom sarajevskom radiju. Njegov glas je cijeloj situaciji davao notu neozbiljnosti i zajebancije. A to nam je i bilo potrebno dok su nas ilidžanski prolaznici gledali kao neke etničke ribe u etničkom akvarijumu. Taj akvarijum je bio autobus i autobusi kojima smo dolazili u opkoljeni grad. Mahom demobilisani studenti borci 5. korpusa. Prije toga smo cijelu noć prelazili Igman. A do Igmana smo putovali iz Zenice. Put na Igmanu je bio toliko zaleđen da nam je šofer naredio da svi izađemo i hodamo pored busa dok on pokušava da ne sleti sa sjajnog leda negdje u šumski ponor.

Prije toga smo do Zenice putovali cijeli dan. Ne sjećam se puno tog putovanja osim da je svakih pola metra bio neki check point i da nam je to sve skupa brzo dosadilo. A u Zenicu smo krenuli iz Bihaća. Odakle ova priča i počinje.

Kako je počeo rat između nas i autonomaša? Kao i svaki rat krenulo je mirno; nekakvim demonstracijama, anketama u kojima vas je anketno pitanje tjeralo da birate između rata i mira. Počelo je uličnim neredima, obratima, ostavkama, prelaženjem cijelih jedinica na suprotnu stranu. Počelo je i glasinama, onda bi se sporadično i zapucalo.

Zajedno sa Mirsadom Mustedanagićem Ćipom sjedio sam u busu kojim smo išli na miting u Kladušu ali su nas autonomaši dočekali barikadom od Siporex blokova na Skokovima. Ćipo i ja smo sjedili i slušali zvuk koji je bio nalik pucketanju kokica u tavi. Bila je to rasprskavajuća municija. Izašli smo napolje i vidjeli našeg brigadnog snimatelja kako prolazi krvave glave. Bili smo u civilu. Ali i kad smo bili u civilu ni tad nas nije napuštala želja da odbranimo ovaj dio svoje zemlje.

Kao i svaki početak rata i naš je ličio na rizom. Svaki čovjek ima svoj lični početak rata i svi ti počeci mogu dati neku sliku ali ne i ispričati kompletno dešavanje. Pošto je to dešavanje haos, magnovenje, bunilo. To je srž početka rata. Taj nevidljivi prelaz u novu dimenziju užasa koji će vrlo brzo postati normativan.

Onda smo držali punktove. Jedni naspram drugih. Na nekim seoskim cestama. U nekim seoskim zabitima koje nikad prije nisam vidio ni na vojnoj karti. Prvi put u životu sam ugledao svjetlost fenjera u ratu sa autonomašima, u selu Liđani. Tu sam prvi put vidio dvije stope i rupu kojom feces putuje svoj put.

Onda smo pekli janje. Jeli ga zajedno sa ljudima koji će koliko sutra postati naši smrtni neprijatelji. Moguće da su oni ispekli janje i nas zovnuli na gozbu, moguće da se pila i domaća krajiška rakija. A ta je blaga ali može opasno udariti u glavu. Ne sjećam se tih ljudi, ali znam da su izgledali isto kao i mi. Ko želi da upozna brutalnost ovog rata od srca preporučujem Crvenu konjicu Isaka Babelja. Tako je to izgledalo. Naveče sjedimo i zamišljeni pušimo cigarete a već sutra, u borbi, ubijamo ljude koji imaju ista imena i prezimena kao i mi.

Tako je jednom napadnut naš punkt i ranjen je jedan naš ratni drug. Neki su možda i poginuli, ali nas je najviše brinuo ranjenik jer smo ga poznavali. Poslije će se početi pucati zauprave. Poslije će Deba, omiljen među svima, poginuti. Zarobljen živ, svezan žicom i strijeljan iza neke štale. Neko nam je tako opisao njegovu smrt. Poslije ćemo se mi napiti i razbiti jednu kafanu u Donjoj Koprivni. Pa ćemo skinuti državnu zastavu sa ulaza u policijsku stanicu jer smo mrzili civilnu policiju a pogotovo smo je mrzili ovdje gdje su svi ljudi za nas bili autonomaši, ne samo ljudi nego i stoka i priroda i sve ostalo. Pa smo postrojili ljude iz kafane, neki su dobili i po labrnji. Bol za izgubljenim prijateljem ima takvu moć da se više ništa jasno ne vidi. Ako smo ih do sada mrzili kao izdajnike sad smo ih prezirali i kao prave neprijatelje.

Niko nije bio cvjećka u ovom ratu. Doduše, bila su tu dva rata. Prva i druga Autonomija. Drugu sam, na moju tadašnju žalost, propustio jer sam bio teško ranjen u borbi sa četnicima pa sam pola godine hodao na štakama.

Almira, koja je smireno konobarisala u Cepelinu, pitala me je da li ću stvarno ranjen i na štakama ići na liniju? Odgovorio sam potvrdno. Bio sam u kompletnoj uniformi, duge kose, počešljane i svezane u rep.

Toliko mi se ratovalo protiv autonomaša da sam busom došao do Skokova, do naše komande, odatle na štakama krenuo pješice do prve linije. A to je bilo nekoliko kilometara dalje. Moguće da su iz komande poslali golfa i da su me odbacili do linije. A dole je bilo zajebano. Morao sam na štakama pretrčavati između dvije kuće, što je bilo nekako i izvodljivo, ali na tom mjestu se nalazila parcela sa krompirima i štake su upadale duboko u plodno pjeskovito tlo. Bilo je to negdje iznad Pećigrada. Tu sam se družio sa saborcima, noćio i onda na prijedlog komandira čete morao nazad, jer je postojala opasnost od iznenadnih napada kada bih lako mogao biti zarobljen.

Prije ranjavanja, za vrijeme prve Autonomije dešavalo se svašta.

Jednom smo Emir i ja iznijeli dušeke iz autonomaške kuće i stavili ih u blato tek iskopanog plitkog rova. Onda smo tu spavali na jogi dušecima, u blatu, pod vedrim nebom. Sa susjednog brda je brijao protivtenkovski snajper, top zis. Tako su nam rekli da je geler jednom borcu prije naše smjene otkinuo obraz. Mi smo bili bolje sreće u toj smjeni.

Drugi put smo pili u Srušenoj kući, neko je počeo igru vađenja osigurača iz bombe, drugi je potezao pištolj a svi smo bili prijatelji pa se sve dobro završilo.

Bila je jedna Srušena kuća a bila je i jedna koju smo zvali Zaražena kuća.

A jednom smo išli u izviđanje ispod prednjeg nagiba brda (onog gdje smo Emir i ja spavali na dušecima u čizmama i zabijali opuške u jogije). Bio sam treći u koloni kada je  izviđač odjednom počeo mahnito bježati sa kolskog puta u šumu. I mi smo ga kopirali. Nije se ništa desilo. Rekao je da je tijelom prekinuo sajlu potezne mine promovke. Sreća pa je osigurač bio zahrđao u mini i nije se mogao izvući. Izviđač je trebao da zalegne a ne da bježi u pravcu kuda bi letjeli geleri.

Zatim smo upali među seoske nastambe i naletjeli na nene u šamijama i dimijama. Nismo bili nimalo ljubazni, naprotiv. Jedna nena je išla ispred nas a iza nje je bila cijev automatske puške. Mog automata. Kada smo pretresli kuću onda smo uzeli stvari koje su nam trebale. Neotpakovanih sapuna je bilo u izobilju.

Znalo se desiti da dok sjedimo u prizemlju u potkrovlju čuči ranjen autonomaš. Ukućani piju kafu s nama i pričaju nam kako su muškarci iz njihove porodice na radu u Mariboru i Innsbrucku. Svi odrasli muškaci na Autonomiji su radili u mariborima, insbrucima i minkenima. Protiv nas je ratovalo sedam lakih pješadijskih brigada od po 1k prekaljenih boraca-duhova. Zato se prvo morao uraditi nimalo ugodni pretres kuće.

A treći put smo skidali vrijedne stvari sa mladog autonomaškog vojnika. Za sebe sam zadržao prsluk i lovački bedž na kojem su bile dvije ukrštene lovačke puške. Sjećam se boje krvi kada je mati natopila prsluk hladnom vodom u kadi koja je bila postavljena na dvije crvene cigle u kupatilu izbjegličke kuće u Cazinu, gdje smo živjeli većinu rata.

Detaljan opis ove scene je u priči Užas je moja furka u knjizi Pod pritiskom.

A četvrti put smo naletjeli na dva leša u štali. Uredno paralelno složena. Jedan je bio stariji čovjek a drugi je bio dječak. Vitalan starac je imao vozačke kožne, perforirane rukavice i džepni sat, što podrobnije ima u priči Vrijeme prolazi iz knjige Priče sa satnim mehanizmom.

Bila je jesen. Lice dječaka je bilo pirgavo. U toj priči iz pomenute knjige pirgavo lice dječaka poredim sa sazviježđem. A lišće je bilo teških pastelnih boja. Trava vlažna. Jabuke, u travi, su pucale pod našim vojničkim čizmama. Jesen, pa zima, pa onda ranjavanje i sve tako dalje po ratnom, nenapisanom PS-u.

Poslije ranjavanja nisam uzimao stvari sa mrtvih jer me prepalo vojničko praznovjerje koje kaže da je to loša sreća. Pošto sam bio ranjen duboko sam vjerovao da treba poštovati mrtva neprijateljska tijela. Znam, jer sam vidio svojim očima, da neki to nisu radili.

Peti put se desilo to da je trebalo sahraniti djeda i unuka, koje smo našli strijeljane u nekoj štali na nekoj čuki prve Autonomije. Problem je bio što je okružni imam izdao fetvu da se autonomaši ne mogu sahranjivati po islamskom obredu. Među nama je bilo i razumnih ljudi. Znam da je i moj jaran Ćufta tu bio, njega sam poštovao jer je bio hrabar i promućuran, dosta stariji od mene. Tada je neko doveo autonomaškog hodžu i did i unuk su bili propisno sahranjeni. Bio sam komandir te linije i svih stvari oko nje ali nisam stavio veto na dženazu.

Kakav je to bio bratoubilački rat! U apsolutnoj suprotnosti sa nedotupavnim cinizmom koji sam sretao u Sarajevu. Mi smo se borili za Bosnu, za državu, zemlju, ideju, ne za savezništvo sa Karadžićem kako je uradio osuđeni i odležani ratni zločinac F. A.

Poslije rata sam na mirovnim susretima vidio kako se srdačno ljube autonomaši i pripadnici VRS-a. Fikretovci su četnicima Radovana Karadžića služili kao vojska za rentanje, mada su i četnici dolazili na autonomaške linije.

Ipak, slagao sam oko ratnog plijena. Jednom sam našao zlatni lančić sa krstom kada smo ratovali protiv popularnih četnika. Držao sam ga u ruci i ostavio da visi na pipi neke seoske česme. I tada je bila kasna jesen. Lišće je polagano gubilo svoju bitku. Jesenje crvena je dominirala. Zgemba je ubrao velike paprike babure i ispekao ih majstorski. Bile su sočne i ukusne. Ne znam jesam li u ratu ikad pojeo išta ukusnije.

Kažem (već sam rekao), kasna jesen. Tad babure zriju, pada kiša od koje kupus bolje raste. Po dolinama se povijaju jutarnje magle. Naveče se vide zvijezde kao da smo u nekom planetarijumu. Onda zvijezde idu u off. Pada mrkli mrak.

 

Nomad.ba

Dodaj komentar:
- Oglas -

Najnovije

Povezani članci