Enver Krupić je rođen 5. aprila 1911. godine u Bosanskoj Krupi. Otac mu se zvao Ibrahim-beg i bio je gradonačelnik Krupe u periodu od 1910-1914. godine, te poslanik u Saboru. Majka mu je bila iz ugledne porodice Cerića iz Bosanskog Novog.
U rodnom gradu završio je osnovnu školu. Poslije završetka osnovnog obrazovanja školuje se u Bihaću i Sarajevu gdje je 1932. godine maturirao gimnaziju. Iste godine upisuje studije na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Nakon završetka druge godine studij nastavlja u Umjetničkoj školi u Beogradu. Po okončanju studija i sticanja profesorskog zvanja 1937. godine u Parizu upisuje postdiplomske studije gdje 1939. godine postaje i član Udruženja jugoslavenskih likovnih umjetnika. Godine 1940. dolazi u Beograd i zapošljava se kao profesor u Užicu.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata, u kome je aktivno učestvovao, 1948. godine zapošljava se na mjesto profesora istorije umjetnosti u beogradskoj gimnaziji gdje ostaje sve do penzionisanja 1971. godine.
Nakon penzionisanja Enver Krupić desetak godina živi i radi u Bosanskoj Krupi. Odatle se trajno preseljava u Bihać gdje nastavlja svoje bogato umjetničko stvaralaštvo.
Gradu Bihaću ostavio je najveći dio svoje ostavštine. Godine 2006. u Bihaću je otvorena Glerija „Enver Krupić“. U Bosanskoj Krupi je 1970. godine osnovana likovna kolonija „Krušnica“ a prvi domaćin likovnim umjetnicima bio je Enver Krupić. Godine 2002. u toku trajanja Kolonije organizirani su i prvi likovni susreti „Enver Krupić“.
Cilj navedenih susreta bilo je evociranje uspomena na lik i djelo Envera Krupića koji je svojim umjetničkim izražajem ispričao najljepše priče o ljepoti rijeke Une kao ni jedan drugi slikar.
Enver Krupić je zasigurno jedan od velikana bosanskohercegovačkog slikarstva. Imao je više samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a izložba u Milanu 1968. godine donijela mu je značajno priznanje time što je ušao u Enciklopediju modernog slikarstva.
Zaljubljen u rijeku Unu u kojoj sreće obilje motiva, umjetnik za sve vrijeme od oko 1972. godine do kraja života gotovo je svakodnevno slikao rijeku, njene vode, tokove, obale i okolni pejzaž, atmosferu i vegetaciju. Rezultat tog raspoloženja su pejzaži („Una kod Stegarića“, „Kanjon Une“, „Una kod Krupe“, „Una kod Bihaća“, „Slapovi sa Une“) a u kojima je Krupić svoj poetski izraz razvio do najveće punoće i umjetničke zrelosti. Veći broj pejzaža „Dvoslap“, „Troslap“, „Štrbači buk“, „Una kod Ripča“, „Una kod Sunca“, „Martin-Brod“…) čini, bez sumnje, i najljepše poglavlje i kvalitetnu jezgru Krupićeva životnog opusa. Kako relevantni likovni kritičari tvrde, njegovi radovi su rađeni bez napora, lirski toplo, smireno i relativno brzo, u stilu koji karakterizira puna stvaralačka sloboda i u kojemu je ovaj umjetnik stvorio osobni, zreo, bogat i na svoj način klasičan slikarski izraz. Umro je u Bihaću 29. januara 1992. godine.
(Izvor: Asmir Crnkić, Mirza Ahmetbašić, Bosanska Krupa u vrijeme austrougarske uprave, Bihać 2020.)
Piše: Mr. Mirza Ahmetbašić
