Priče o odlascima i napuštanju rodnog kraja zbog odlaska trbuhom za kruhom su sve učestalije. Jednu takvu, u stihovima, poslao nam je naš čitalac:
“Žao mi je kovanice đedine,
I velike naše ledine.
Od hrane se jela svaka mrva,
Žao mi je lipe što stoji kraj drva.
Dorat trči isto poplašen,
Da li cvjeta stari jasen.
Đe je kuća đedina stara,
Žao mi je kamenog duvara.
Čanak bio umjesto tanjira,
Žao mi je uzda i langira.
Dolazi nam generacija nova,
Da li pored kuće još cvjeta zova.
Selo moje lijepo i daleko,
Dok sam živ dolazi će neko.
Svi običaji meni mnogo vrijede,
Ne dam zemlju moga đede.
Kidisat ovaj nikako da promaši,
Tradicija se nažalost gasi.
Od tuge bih plakao i pao,
Boli duša, svega mi je žao.
Gdje smo nastali i preci nam bili,
Zar smo sad sve zaboravili.
Na srcu je milion rana,
Doći ću ti otadžbino, i ja jednog dana.”
Senaid Ponjević
