Zakašnjela pravda je nepravda! Sustav u BiH ubija propustom! Slučaj Gradačac, gdje je pomahnitali bodibilder usmrtio majku svoga djeteta pred tisućama ljudi otvorio je mnoga pitanja, ali i razočarenje sustavom, policijom, sucima. Nažalost, Nizama nije prva, nažalost neće biti ni zadnja.
Nakon stravičnog ubojstva prve izjave su bile da je ubijena prijavila slučaj, no da je odustala od svjedočenja, pa se odustalo od same kaznene prijave!?
Glasnogovornik Tužiteljstva Tuzlanske županije u izjavi za medije kazao je: “Prijava je upućena prije tri ili četiri dana. I kada smo krenuli u dokumentiranje tog događaja, korištene su blagodati zakona, odnosno mogućnost nesvjedočenja, tako da se odustalo od same kaznene prijave za nasilje u obitelji”, piše Hercegovina.info.
Županijski tužitelj ŽZH Josip Aničić tvrdi da je zakonska obveza nastaviti s radom po samoj prijavi, nevezano za svjedočenje.
“Ono što se događa jest da žrtva dođe u policiju i ispriča sve što se dogodilo između nje i supruga, međutim, kada se krene sa uzimanjem izjave u svojstvu svjedoka/svjedokinje, žrtva izjavi da ne želi svjedočiti. Razlozi su raznorazni, a većinom je to strah da će tim prouzročiti više štete nego koristi, da će partner završiti u zatvoru, a jedini je hranitelj obitelji, itd. Ovakvi slučajevi redovno završe na razgovoru između žrtve i istražitelja. Međutim, zakonska obveza policije i tužitelja jest da nastave sa radom na tom slučaju i pokušaju prikupiti dokaze iz drugih izvora (razgovor sa njezinom obitelji, prijateljima, susjedima, liječnikom, itd.). Kazneni progon počinitelja kaznenih djela se poduzima u državnom odnosno javnom interesu, nezavisno od volje osobe koja je oštećena kaznenim djelom. Interes suzbijanja kriminaliteta i zaštita društva od činjenja kaznenih djela višestruko nadilazi interese oštećenika i njegovu volju koju bi želio izraziti u pogledu iniciranja kaznenog progona. Zakon o kaznenom postupku F BiH je propisano da bračni odnosno izvanbračni drug osumnjičenika odnosno optuženika može odbiti svjedočenje, međutim, to je potpuno različito od povlačenja kaznene prijave”, pojasnio je Aničić. To pak znači da je sustav zakazao.
Navodi da se često događa da žrtva koristi pravo da ne svjedoči, zbog čega se postupci obustavljaju ili završavaju odbijajućim ili oslobađajućim presudama.
“Činjenica je da se u praksi kazneni postupci povoljno završavaju za žrtvu onda kada ona ima gdje otići iz njihovog zajedničko stana ili kuće. Zamislite situaciju, dogodi se nasilje u obitelji, žrtva i osumnjičenik se ispitaju i nakon ispitivanja zajedno idu kući, možda tu večer i par dana međusobno ne komuniciraju, ali nastave živjeti skupa. Nakon toga događaja većinom slijedi mirno razdoblje, kajanje, isprike, itd. Međutim, tada i počinjenje suđenje, na kojem žrtva nasilja pred suprugom mora dati izjavu protiv njega ili odbiti svjedočenje. I takvi postupci u 50% slučajeva završe da žrtva odbije svjedočenje i u nedostatku drugih dokaza tužitelj odustaje od kaznenog progona ili sud donio oslobađajuću presudu. Sve ono što je žrtva rekla u istrazi ne može se koristiti na sudu kao dokaz, taj iskaz kao da ne postoji”, ispričao je o stanju u praksi.
“Povlačenje prijave”, termin koji često koristimo kada je u pitanju nasilje obitelji po Aničiću je potpuno neispravan.
“Zakon o kaznenom postupku F BiH ne poznaje institut povlačenja kaznene prijave. Često se od pravno neukih ljudi, pa i od tužitelja, sudaca, policajaca, socijalnih radnika i ostalih, čuje da je žrtva nasilja povukla prijavu. To je potpuno pogrešno i zbog toga mnoga kaznena djela ostanu u policiji i bez pismene odluke tužitelja, na koju se žrtva može žaliti ako nije zadovoljna. Odgovornost za nepostupanje po prijavi može biti stegovna pa i kaznena, u tim slučajevima se može govoriti o kaznenim djelima nesavjesnog rada u službi i zloupotrebe položaja ili ovlasti”, istaknuo je.
Zbog onih koji i sada doživljavaju nasilje pitali smo koja su prava žrtve nasilja u obitelji, a koje obveze države.
“Žrtva nasilja ima pravo prijaviti nasilje pismenim ili usmenim putem, pa i telefonskim putem, o čemu je osoba kojoj se podnosi prijava dužna sačiniti službenu zabilješku, a policija pod nadzorom tužitelja provjeriti navode prijave. Žrtva ima pravo od bilo koje institucije kojoj je podnijela prijavu tražiti potvrdu. Ono što se u praksi često događa, pogotovo kada na žrtvi nisu vidljive tjelesne ozljede, jest to da policija sa žrtvom i potencijalnim osumnjičenim obavi obavijesni razgovor i upozori ga. Činjenica je da je i tužitelju lakše optužiti a sudu presuditi fizičko nasilje, od psihičkog, ekonomskog, vjerskog, itd. Međutim, takav pristup je pogrešan i nezakonit”, istaknuo je.
Pristup žrtvi je također jako važan.
“Nije isti pristup prema osobi kojoj je oštećena imovina i prema žrtvi nasilja u obitelji, u potonjem slučaju sa žrtvom treba postupati senzibilno, u granicama profesionalnosti suosjećati sa njom, kako bi se od nje u tom trenutku dobilo što više korisnih informacija. Moj moto jest da prilikom svakog postupanja treba razmišljati iz perspektive žrtve i staviti se u njezinu situaciju”.
Nužno je i mijenjanje zakona.
“Što se tiče novih zakonskih rješenja, tvrdim da se može i mora nešto mijenjati. Konkretno, u članku 97 Zakona o kaznenom postupku F BiH, izmjena treba ići da svjedočenje može odbiti bračni odnosno izvanbračni drug osumnjičenika odnosno optuženika, osim u slučaju ako je bračni odnosno izvanbračni drug oštećenik/žrtva osumnjičenika odnosno optuženika. Ovo postojeće zakonsko rješenje je zamišljeno upravo zbog toga da se sačuvaju odnosi u obitelji, koji bi mogli biti narušeni svjedočenjem jednog bračnog druga protiv drugog bračnog druga. Međutim, u slučaju nasilja u obitelji odnosi su već narušeni i u cilju zaštite žrtve, nužno je da se u postojeći zakon unesu ove izmjene. Smatram da bi u svim slučajevima nasilja u obitelji nadležne policijske uprave morale podnositi zahtjeve za izricanje zaštitnih mjera, a da bi nadležni sudovi morali izricati provodive i efektivne zaštitne mjere. Ne može se izreći mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja na 2 m, niti na 50 m, ako žrtva i osumnjičenik ostanu živjeti u istom stanu. A to se događa”, objasnio je. Naime, sudovi izriču zabranu od 2 metra, a prije par godina imali smo u Sarajevu slučaj gdje je žrtva ubijena s kućnog praga, a nasilnik nije prekršio zabranu prilaska, jer se osobu može ubiti i s dva metra. S druge strane imamo zabranu prilaska na 50 metara, a supružnici ostaju živjeti u istom stanu. Sve se to događa.
Problem su i naša posla.
“Ne mogu se sjetiti kada sam čuo da je susjed prijavio nasilje u obitelji koje se događa u njegovom susjedstvu, a koje svakodnevno čuje i ponekad vidi. Pa čak i lažno svjedoči da ništa nije čuo niti vidio, a kada bude suočen sa činjenicama i drugim dokazima, kroz svoj iskaz ublažava situaciju. Ovdje ne govorim samo o građanima, govorim i o policajcima koji prilikom intervencije mnogo toga čuju i vide, ali prilikom davanja izjave opisuju njihov način postupanja, dok mnoge bitnije stvari prešute. Problem našeg društva jest što i dan danas svi misle da je nasilje u obitelji privatna stvar i da se u to ne trebaju petljati. Ljudi se ponašaju po principu, „što ću to uraditi ako ne moram i ako od toga osobno nemam nikakve koristi“. Ljudi se ne žele zamjerati osumnjičeniku svjedočeći protiv njega, ali ne shvaćaju da se tada zamjeraju oštećeniku/žrtvi zbog nesvjedočenja protiv osumnjičenika”, zaključuje Aničić.
Osobno smo se radeći na portalu susreli mnoge situacije. Jedna je da policija na poziv žrtve dolazi na vrata kuće, žrtva leži u lokvi krvi, osumnjičeni ne biva uhićen, nego dolazi svojim vozilom u stanicu dati izjavu. Štoviše na pokušaj da i pred policajcima udari suprugu jer se polomljenih rebara nije ustala da napravi kavu dobiva sugestiju “nemoj dok smo mi tu”. Kazneni postupak u ovom slučaju je u tijeku u Tužiteljstvu HNŽ-a.
