Na početku zamalo da stradam. One su već bile na jedrenjaku, a Rudi i ja smo utovarali teret. Odjednom mi je gajba puna vinskih flaša pala na vrh nožnog palca i ja sam vidio sve svece. Usput sam ih naravno i psovao. Rudi mi je rekao da odmah nogu stavim u more, ja sam to i učinio, strašna bol potrajala je neko vrijeme, a kad se prst ponovo pokazao, bio je obojen mješavinom boja koje se javljaju u takvim prilikama. No, glavno je, koščice su ostale cijele i mogli smo da isplovimo.
Rudolf, zovemo ga svi Rudi, rođeni je Slovenac, ali toliko dobro se razumije u more da ga možeš slobodno zvati barba Rudi. Odavno ima položen skiperski ispit i Jadransko more mu dođe kao mačiji kašalj u poređenju sa drugim, većim vodama Mediterana, kojima je nebrojeno puta plovio na jedrenjacima.
Ali, šta je čovjek i njegovo znanje u odnosu na ćud moćne vode. Bio je jedan puno poznatiji od Rudija, takođe Slovenac, Jure Šterk. Upisao se u istoriju po svojim poduhvatima, oplovio svijet ko zna koliko puta, ja sam ga sreo i s njim radio intervju na ljubljanskom Nebotičniku (u prevodu neboder, inače jedna od starijih zgrada-atrakcija s čijeg krova, gdje je restoran, puca vidik na Ljubljanu). Šterk je inače putovao sam oponašajući pretke po maršrutama, mjesecima dugim, neizvjesnim i opasnim. I upravo ta neizvjesnost, izazivanje bogova mora bili su za Šterka adrenalinska injekcija koja nije popuštala ni na kopnu. Kad smo razgovarali, spremao se, uprkos kako rekoh svjetskoj slavi i postignućima pomorca kakvih je malo bilo i ima, na neki apsolutno riskantan, novi put, nešto kad se plovi protiv struka po okeanima gdje još nikad niko nije… itd. Uglavnom, otplovio tako neposredno nakon intervjua, već vremešni ali vitalni i, što je važno, iskusni junak Šterk i… nigdje ga. Nestao. U bespućima okeanskim. Što li sam se sjetio Šterka i upetljao ga u ovu priču? Aha, reći ću kasnije.
Naš jedrenjak je impozantan brodić (marka Bavaria, može primiti 12 osoba, a nas je bilo šestoro, dva para i dvoje djece) i krenusmo tog julskog prijepodneva avanturama ususret. Da vam ne oduzimam sad vrijeme opisom mirnog, plavetnog mora i sitnicama koje uzbuđuju osjetljivu ljudsku dušu, reći ću samo da smo u potrazi za zanimljivom uvalom prvog dana stali negdje blizu Šolte. Imali hrane, imali pića, kupali se u samoći i u tihoj zvjezdanoj noći zaspali ko bebe.
Sutradan smo plovili prema Lastovu i približili se kupolastom otočiću koji si, čini mi se, mogao pogledom cijelog obuhvatiti. Bacili smo sidro stotinjak metara prije doka na kome je pisalo “Mrčara”, to bi došlo kao neka usputna stanica u nekom selu, naprimjer kao Dovlići kad se putovalo ćirom prema Višegradu. Samo stanica i pustoš. E, tako je na tom otočiću izgledalo sve pusto, osim što su se nazirale neke ljudske prilike i još jedan veliki natpis “Restoran”.
– Toni, idi otplivaj tamo i pitaj nude li hranu, možemo li ručati tamo?
Kad sam se pojavio na prostoru idilične šljunkaste bašte, zatekao sam petoro ljudi, jedan od njih je bio gazda.
– Dobar dan, došao sam da pitam da li se kod vas može i nešto pojesti, nudite li hranu?
– Ima svega, šta god poželite, odgovorio mi je taj jedan za kojeg smo kasnije saznali da je gazda i da je dobio koncesiju na cijeli taj otočić i to na sljedećih 30 godina.
– Rudi, kažu da ima svega, viknuo sam iz mora, a Rudi me poslao nazad da dopunim informaciju.
– Idi pitaj imaju li možda jagnjetine?
On je inače lud za jagnjetinom. Pa sam se opet pojavio među gostima, remeteći rajsku tišinu. Koliko se sjećam, niko nije ništa govorio, nego su samo tako sjedili i uživali.
– Nemamo jagnje, imamo jariće, ali moram poći gore da ga najprije ubijem. Ako imate vremena, možemo vam ga spremiti do večeri.
– Uh, još bolje, uzviknuo je Rudi i uskoro smo vezali naš jedrenjak uz sami mol.
Kad smo ušli među neobične ljude, zavladala je prijatna atmosfera. Gazda je objasnio da se u taj otočić zaljubio na prvu, a on misli da mu je i život spasio. Jer, s teškom dijagnozom rakastog bolesnika naselio se na otok misleći da, ako je već kraj, neka mu bude tu, u tom tihom, čarobnom kutku, punom četinara i drveća okruženog morem. I po nečijem nagovoru krenuo uzgajati koze, a kozije mlijeko piti i piti. I kako kaže, ozdravio toliko da se vratio i crnom vinu i mogao da jede i pije kao i ranije kad je bio zdrav. Ne zapamtih ime tom čovjeku, imao je već godina bogami sedamdesetak, ali je bio okretan i onako preplanuo baš impresivan.
Dok se jadno jare ispeklo (na jednom dijelu tog prostora gazda je ozidao veliku peć i tu je bio sač ispod kojeg on sprema jela), mene je crno, moćno vino dodobra opilo i kasnije sam jedva oteturao do postelje na našem brodiću.
Ali, sutradan, nakon što sam skočio u more i brzo se rasanio, počela je nova avantura. Krenuli smo u istraživanje tog džepnog otoka. Gazda nam je objasnio da su zidane kućice s lijeve strane bile boravišta bivših vojnika i starješina Jugoslovenske narodne armije i da je otočić predstavljao prvu vojnu prepreku ako Italijani slučajno krenu na Jugoslaviju.
Nije nam trebalo ni pola sata uzbrdo da dohvatimo otočni plato s kojeg je pucao pogled na beskrajno morsko plavetnilo. Hodali smo sjenovitim, zaraslim puteljkom, s obje strane izdizala su se stabla, a nekoliko puta smo naišli na mreže paučine koje su vrijedni pauci ispleli između redova stabala, te sam zaključio da ljudska noga rijetko prolazi ovim prostorom.
Na samom kraju tog vrha otoka nalazili su se bunkeri, osmatračnice s kojih su vojnici uzalud očekivali neprijateljsku flotu (a mogu samo zamisliti kako su ih starješine pripremale i plašile od Italijana koji će sad pa sad naići). U dokolici koja se protezala na puste vojničke dane ispisivali su poznate grafite po zidovima bunkera: “Žikica Užice još 30 dana”, “Petar sitnoooo” itd.
Kad smo se vratili, osjećao sam se kao Indiana Jones. Došli smo baš u vrijeme kada je jedan mladić gorostasnog izdanja iz čamca vadio ribu. Rekao mi je da mu gazda otkupi sve što ulovi, a on inače lovi s puškom i na dah se spušta do velikih dubina, gdje mu uspijeva da ulovi čak i grdobinu koju smatra najinteligentnijom ribom.
Za ručak se, eto, ne trebamo brinuti, gazda nas je pitao samo koju ribu mi želimo da nam pripremi. Popodne se društvo proširilo, došli su još neki gosti i rajsko uživanje opet se proteglo do duboko u noć.
Baš je zanimljivo i lijepo imati priliku i uživati u ovom skupom načinu odmora. Tako sam mislio tih dana punih neopisive ljepote i radosti. Dok je more bilo mirno, bezazleno i samo za užitak dato.
Ali, ali. Šta bude kad more poludi, kad se naljuti, ustalasa, kad se s nebom “dogovori” pa pripremi dramu? E, ta priča slijedi.
