I sve što je postojalo nekad
Svoju senku sve što imađaše
Sve što više javiti se nikad
Nikad neće – k meni dohođaše…
Vladislav Petković Dis,
stih iz pjesme koja počinje riječima
Noćas su me pohodili mrtvi…
Sanjam majku. S vremena na vrijeme. U različitim prostorima, u neobičnim izdanjima: čas mi je mlada, živahna i lijepa kakva je i bila u vrijeme mog ranog djetinjstva, čas iscrpljena, bolešću izjedena kakvu sam je ispratio s ovog svijeta. Jednom smo u kupeu voza i putujemo, kao što i jesmo toliko puta, drugi put sjedi za stolom, bora ono svoje brižno lice i ni u snu kao što je bilo nekad i na javi ništa ne govori. Samo podigne kožu na čelu, napravi grimasu koja odražava bespomoćnost, brigu i valjda svijest da su uzaludne riječi koje bi možda i izgovorila.
“Šta ti je, mama?”, pitam gledajući njenu tugu.
Samo me pogleda, opet namršti čelo i pomiluje me diskretnim osmijehom.
A znam da je boli i da neće i mene da utapa u vlastitoj tuzi i nesreći.
Onda dođu slike Zlate bolesnice, znam da je osuđena na bolnu trpeću smrt, ali živi u tom mom snu i kao da je ništa ne boli. Ne jadikuje, nego samo pritišće za stolom onaj svoj driker i oblikuje lati i listove cvjetova koje će kasnije uvezati.
Oca mislim da nisam nikada sanjao. Valjda zato što se nije stigao naseliti u moju dušu.
Najljepše mi kad sanjam svoje ljubavi. Dođu mi tako, nađemo se na raznim mjestima, kako one s kojima sam dijelio komadiće svog života, tako i one koje su ostale neostvarena čežnja.
Našli smo se na Vilsonovom. Mrak. Ona me pita: “Gdje ćemo, Toni?”
Ne umijem odgovoriti. Kao da sam s neba spušten u moj, a ipak tuđi grad. I onda se pojavljuje on, moj jaran Rašid.
Lice mu blijedo, pomalo žućkasto, osmijeh mu širok, prijateljski.
“Pa, Toni, hajde sa mnom. Imam veliki, prazan stan.”
Kako se pojavio on, tako nestala ona. I idemo, odjednom meni znanim putem. U tom snu ja ne znam da je mrtav. Odavno.
“Evo, ovdje možeš ostati koliko želiš, ovo je sad ko i tvoj stan.” Pokazao mi je rukom gdje da sjednem, sljedećih nekoliko trenutaka gledao sam u njegovo lice, mladalački zategnuto i nasmijano. I onda je iščezao. I on i san.
Ujutro, a dogodi mi se ponekad, san kao da je još strujao nevidljivim i nepoznatim putevima oživljavajući slike u mozgu. I šta ću, zabavim se kratkim životom svog prijatelja iz mladosti. Vijest o smrti zatekla me daleko od Sarajeva, poslije mi više niko od zajedničkih prijatelja nije ništa pričao o sahrani, ni njega se više niko nije sjetio. Dogodi se tako da odu ljudi i kao da je krepala mačka, pas, uvenuo cvijet… nema ih i više ih se gotovo niko ne sjeća, bili su, a kao da nisu ni bili.
A mladovali smo zajedno, okolina ga pamti kao konfliktnog i agresivnog momka, dovoljno je bilo da ga krivo pogledaš pa te spuca glavom (to mu je bila specijalnost i vještina kojom se najčešće služio prilikom tuča), a ja sam imao osjećaj da je ustvari meka i nježna duša. Stekao sam neku vrstu privilegija, rado se družio sa mnom i povjeravao mi tajne koje se rijetkima povjeravaju. Kad je ušao u vode kriminala, pričao mi je do u tančine kako su odrađivali trafike i samoposluge, vodio me do skrovišta gdje su štekali robu:
“Uzmi, ponesi šta god hoćeš.”
A bilo je kafe, čokolada, cigara, alkohola.
Kad se zaljubio, zajedno smo planirali strategiju kako i šta je najbolje da učini da je osvoji. I imao je nekoliko velikih ljubavi. Dva puta se ženio, a s jednom je dobio sina.
Do rata se smirio, kupio kamion i postao pravi gazda. Putevi su nam se razišli, ali kad god smo i gdje god smo se sreli, znali smo lijepo zasjesti. Jednom smo cijelu noć lumpovali i sa zorom stigli kod tadašnjeg Principovog mosta. Sjećam se da smo se baš ispričali da je naprosto prštao od dobre volje, zadovoljstva i sreće kojom ga je obdario život u to vrijeme.
U vrijeme rata bio je jedan od komandanata. I sin mu s njim bivao po rovovima. Neposredno poslije rata predstavnik jedne bogate familije sporječkao se s njegovim sinom i banalna svađa dovela do ubistva.
Tako je Rašid ostao sam jer ga je neposredno nakon tragedije napustila i njegova žena.
A njega napao šećer.
Otišli smo jednom u njegov stan, skuhao nam je kafu i u jednom trenutku izvadio pištolj. Podigao ga je i rekao: “Unutra ima samo jedan metak. Čuvam ga za osvetu. Kad izađe (taj i taj) iz zatvora, ubiću ga.”
Bolest je bila brža od njegovog nauma. Umro je prije negoli je ubica izašao iz zatvora.
I to je ukratko priča o mom Rašidu.
