Već pune 43 godine, Vid Ivanić iz Gornje Sanice, nadomak Ključa, ponosni je vlasnik žutog “fiće” s kojim je u životu, kako kaže, prošao sito i rešeto.
U ovoj varošici podno Grmeča njega svi poznaju po nadimku Vico, a mještani kažu kako je prva asocijacija na njega upravo automobil koji mu već decenijama vjerno služi.
– Kupio sam ga u Prijedoru, sada već davne 1980. godine, na kredit. Bio je zadnji primjerak koji je ostao i imao je neku grešku na motoru, pa ga niko nije htio uzeti. Nije to bilo ništa strašno, razumijem se dobro u mehaniku, pa sam brzo to riješio- prisjeća se Ivanić.
Dodaje kako ga je bezbroj puta do sada popravio, a u međuvremenu je nabavio dosta rezervnih dijelova za njega.
.
– Moji sinovi i unuci mi kupe prije dvije-tri godine FIAT punto, kažu šta će ti više ‘fićo’, uzmi sebi neki bolji auto. I ja sam vozao neko vrijeme tog punta, a on se počeo kvariti, sve neki problemi s elektronikom, vozio ga od majstora do majstora, niko to ne zna popraviti. Kažem ja svojima uzmite vi ovo sebi, a ja ću sa svojim ‘fićom’ na kraj svijeta ako zatreba-sa smijehom kaže ovaj veseljak.
Prisjeća se kako ga je njegov ljubimac izvukao onda kada je bilo najpotrebnije, kada je zbog ratnog vihora morao napustiti rodni prag u septembru 1995. godine.
– Prikačio sam tada za njega prikolicu, u nju natrpao raznih stvari i bez problema stigao do Nove Pazove. Tamo smo boravili u izbjeglištvu i tamo danas žive moji sinovi i unuci. Tu sam živio sve do prije devet godina, kada sam se odlučio vratiti u Gornju Sanicu, skupa sa svojim ‘fićom’”, kaže Ivanić. Dodaje kako se već mnogo godina nalazi u penziji koju je zaradio radeći kao majstor u ovdašnjoj osnovnoj školi. Žao mu je što je ova varošica danas pusta, jer se veliki broj ljudi odselio, što zbog rata, što zbog ekonomskih migracija, tako da se ulice Sanice ispune tek tokom ljetnih dana, pišu Nezavisne novine.
Na tim ulicama jedan od prepoznatljivih simbola je upravo Ivanićev “fićo”, s kojim obavlja sve potrebne dnevne poslove, te često svraća u restoran “Kod Paje” na kafu i čašicu razgovora.
S ponosom pokazuje njegovani motor svoga “mališana”, koji ne razvija mnogo snage, ali je, kako vlasnik kaže, pouzdan i štedljiv.
– Vjerujte mi, ja naspem pun rezervoar, s njime odem do Nove Pazove i tamo se vozam još pedesetak kilometara dok ponovo ne naspem. Čim čujem da nešto lupka ili škripi, odmah gledam šta je i popravljam- kaže vlasnik.
Dodaje kako je u proteklim godinama imao primamljive novčane ponude za svoga ljubimca, ali da ih je sve odbio, jer, kako kaže, njegov “fićo” nema cijenu za koju bi ga prodao.
