Odazvali smo se vjernom čitaocu Oslobođenja iz ove simpatične generacije bumera, Mirsad Temimović nas je ugostio na njihovoj 50. godišnjici mature. Značajan je to jubilej, za brak je pedesetka zlatni pir, a očuvati i sakupiti na istom mjestu generaciju, nažalost, sve je rjeđa pojava.
Potraga za profom
Trideset pet ključkih gimnazijalaca rođenih 1954. godine pristiglo je u svoju staru učionicu iz Ribnika, Gradiške, Bjelovara, Banje Luke, Zadra i naravno Ključa, da još jednom na prozivku ustanu iz klupe i kažu: “Prisutan”.
Lako je sve učenike obući u iste kecelje, ali treba ih odgojiti u ljude kao što se to nekada davno radilo u školi
Oni su danas mahom penzioneri, život su proveli u okrilju raznih profesija, međutim kada su vidjeli neke svoje stare profesore kako su vitalni i kako se dobro drže, zaključili su da je svaka prethodna generacija čvršća od potonje.
– Plašili smo se da nećemo naći nikoga od živih, tako nazvasmo našeg profesora biologije Čedu Savanovića i javi se neka mlada žena. Neugodno nam je i pitati da li je živ, razumijete. Kaže ona, jeste, Čedo je tu, samo ćete pričekati da ga pozovem, napolju je kosi travu! E, svaka čast, ispričao nam je učenik penzioner Senudin Bosnić cijelu priču nakon susreta i zagrljaja sa profom Čedom.
I njihova razrednica Maja Đukić je bila tu. Nekada, dok je pisala na tabli, mogla je vidjeti šta joj djeca iza leđa rade, a danas ih jedva raspoznaje.
– Toliko sam dugo korisnik penzije da se plašim da će ovi iz PIO naći neku budalu da me toljagom mlatne, da mogu prestati slati ček, našalila se rezrednica na svoj račun.
Ipak, kad je počela prozivka, znala je gdje joj je svaki učenik sjedio i kakav je bio đak.
– Dragi moji učenici, prođe tako 50 godina, ovim riječima je počela čas, a zatim je usporedila nekadašnja i aktualna vremena.
Kada su mladi čuli za ovu maturu, došli su da je vide, kakva je to nastavnica koje se đaci sjete i nakon 50 godina, a mi od svojih, dodaju, prelazimo na drugu stranu ulice kad ih vidimo.
Više optimizma
Da li zbog tehnoloških uređaja, pada kvalitete ili zahlađenja ljudskih odnosa, ali nove generacije nemaju ovakve povezanosti.
– Tako je lijepo i toplo ljudski čuti onu “gdje si, školski”, a to izumire. Danas najavljuju da će vratiti školske uniforme kao što ste vi imali, misle da će tako riješiti problem nasilja. E moji đaci, to se tako ne radi, poručila je razrednica, upozorivši ove današnje da ne trpaju djecu u iste boksove i etikete.
Školske ‘72 – ‘73. svijet je drastično drugačije izgledao, sa puno više optimizma.
Ova generacija je dramskim izvedbama sama sebi zarađivala za ekskurzije, a na radnim akcijama čišćenja bolnica i pošumljavanjima otišli su čak do krajeva nekadašnjeg SSSR-a.
