”They made us disbelieve ourselves.”
– “Women Talking” (2022)
Miriam Toews se u svojoj knjizi “Women Talking” (2018) bavi događajima unutar bolivijske menonitske zajednice, u koloniji Manitoba, gdje je 2011. godine osam muškaraca osuđeno za silovanje stotinu i trideset žena od 2005. do 2009. Muškarci iz kolonije su noću ulazili u sobe, omamljivali žene gasom, da bi ih potom silovali. Sve su žene članice kolonije bile funkcionalno nepismene i u potpunosti podređene nametnutim patrijarhalnim i vjerskim praksama. Kako bi im objasnili zašto su se budile sa užasnim vaginalnim bolovima i na krvlju isprljanim posteljama, naveli su ih da povjeruju kako su za to odgovorni duhovi, sotona ili da su to jednostavno umislile.
Izmišljeni odgovori
Kada su muškarci uhapšeni, većina je ostala pri uvjerenju da nasilnicima ipak treba oprostiti jer će se i njima onda oprostiti pri ulasku u kraljevstvo Božije. Toews opisuje svoju knjigu kao “izmišljeni odgovor na stvarne događaje”, gdje žene, nakon hapšenja muškaraca, moraju odlučiti što će dalje učiniti, i za to dobijaju dva dana – kada će se silovatelji vratiti jer će za njih biti plaćena kaucija. Uzevši u stvarnosti utemeljene događaje za okosnicu romana, ona piše fikcionalizirani odgovor na silovanja u kojem su se žene ipak usudile progovoriti protiv nasilnog ušutkivanja. One su se okupile i jedna drugoj predstavile jedine opcije koje imaju: da ne rade ništa, da ostanu i bore se, ili da odu.
Fokusirajući se na ovaj trenutak, kanadska rediteljica Sarah Polley stvara svoj film koji je ove godine osvojio Oscar za najbolji adaptirani scenarij, nazvan isto kao i roman Miriam Toews. Ženske razgovore u štali bilježi školski učitelj August (Ben Whishaw), jedini muškarac koji im je priznao postojanje i pravo na odluku. Salome (Claire Foy) je pokušala ubiti muškarca, bijesna zbog svega što im se dešava i mora hodati cijeli dan da bi dobila antibiotike za svoju četverogodišnju kćerku. Ona svakom muškarcu želi “pucati u srce”, dok Mariche (Jessie Buckley), koju muž redovno tuče, isprva ne želi pristati na pobunu jer misli da ona nema smisla. Ona (Rooney Mara) je trudna, Mejal (Michelle McLeod) ima napade panike koji su posljedica silovanja, za koje niko od njih ne zna da su napadi panike jer žive u potpunoj izolaciji, uskraćene za znanje koje drugi imaju. I za još mnogo, mnogo toga drugog. Polley za naratorku u svom filmu bira Autje (Kate Hallett), Marichinu kćer tinejdžerku, koja se obraća Oninom nerođenom djetetu, dok je kod Towes ukupna priča ispripovijedana iz perspektive Augusta, koji je vodio zapisnike sa njihovih sastanaka.
Film je gotovo u potpunosti oblikovan kao dijalog između žena u kojem se naširoko problematiziraju – stavljaju jedno nasuprot drugog – moralni zahtjevi hrišćanske vjere i proživljeno iskustvo strahovitog nasilja. Što vjera ima sa njihovim krvavim tijelima, osim što će ih muškarci uvjeravati da su to umislile ili da moraju oprostiti, bez obzira na sve? I Polley i Toews svojim djelima nastoje pokazati da je, u ovakvim zajednicama, prodor religijskih okoštalih uvjerenja potčinjavajući za žene, onemogućavajući im da svjesno propituju vjerska i bilo koja druga načela.
U filmu se muškarci-silovatelji ne prikazuju, i to se pokazuje kao dobra rediteljska odluka kako bi se fokus što duže zadržao na ženama i njihovim sastancima – što i jeste jedini smisao i motivaciona linija ove priče. Ipak, pored učitelja Augusta, u filmu se pojavljuje i Melvin (August Winter) koji je također pretrpio napad i silovanje, i ta ga je trauma natjerala da se u zajednicu vrati kao transrodna osoba. On većinu vremena provodi sa djecom iz sela, zaklinjući se na šutnju sa svima, osim sa njima. Ipak, puni potencijal ovakvog lika se u filmu ne iskorištava u potpunosti pa se njegovo pojavljivanje svodi samo na usputnu epizodu, ne pokazujući nikada koliko je važna njegova tranzicija u kontekstu ostanka u mizoginoj, patrijarhalnoj zajednici. Govoreći o narativnim pukotinama, “Women Talking” se često gubi u gotovo automatiziranim replikama svojih junakinja koje, premda su sve pojedinačno zaista izvrsne glumice, ne pokazuju svoj puni glumački potencijal.
Blijedim slikama i gotovo u potpunosti uz odsustvo boje, kontekst u kojem se odvija ovaj film nam se može činiti udaljenim od našeg vremena. Ali, to ovdje nije slučaj. Godina je 2010, u toku je popis stanovništva, a zajednica se suočava sa velikom tragedijom. Žene vode duge i žestoke rasprave o onome što moraju učiniti kako bi spasile sebe i svoju djecu od muškaraca sa kojima su u zajednici živjele. Uz prostornu determiniranost i apsolutnu dominaciju dijaloga, “Women Talking” poprima ton i izgled pozorišne predstave. Međutim, njihovi prkosni govori i svađe nisu u potpunosti u saglasju sa vizuelnim dojmom koji je isuviše blag i blijed. To u prvom redu utiče na uvjerljivost, pa ono što su bili zaneseni dijalozi sa pozivom na djelovanje uz različite etičke dileme, do kraja se pojavljuju kao pomalo ponavljajuće artificijelne replike.
Marginalnost kolonije
S obzirom na prostornu marginalnost kolonije, njihova odluka da se pobune i sačuvaju dostojanstvo (ili ono što je od njega ostalo) čini se svemirski velikom i važnom jer pokazuje da je promjena moguća i izvediva. Naravno, sukobi i neslaganja su sastavni dio tog procesa, ali je to u filmu predstavljeno kao neminovno, pa čak i potrebno da bi se jasnije vidjelo kako svaka žena razmišlja o njihovom zajedničkom problemu. Jedne prkose božanskom usudu, dok se druge pitaju ko će im oprostiti tu strašnu pobunu protiv muškaraca.
MARICHE: Kako ćemo dobiti oprost? Ko će nam oprostiti ako ne starješine o koje smo se oglušili?
SALOME: Nije nam potreban oprost od Božjih ljudi za to što štitimo svoju djecu od nedjela grešnih ljudi koji su često isti oni od kojih tražimo oproštaj. Ako Bog pruža ljubav… Onda će nam oprostiti. Ako je Bog osvetoljubiv, onda nas je stvorio po svom liku. Ako je Bog svemoguć, zašto onda nije zaštitio žene i djevojčice u ovoj koloniji?
Teme koje “Women Talking” ovdje pokušava procesuirati su nasilje nad ženama i opstanak patrijarhata u današnjem vremenu, opstanak koji nekada najjače zagovaraju upravo žene. Iako nije bez manjkavosti, posebno na polju bolje i jasnije artikulacije ove velike priče, u pitanju je neophodan i važan film koji nas podsjeća na to da se nasilje nikada ne smije prešutjeti i opravdati, te da je nužno iznova preispitati naše (moralne) stavove, ali i stavove dominantnih društvenih struktura da bismo mogli shvatiti u kojoj su mjeri oni pogubni; da bismo im se mogli jednom zauvijek oduprijeti. Za sve buduće djevojčice i za svu našu djecu.
