U Sarajevu je jučer održana konferencija “Krivično djelo silovanja u BiH”, koju je organizovala Akademija za žene uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke i ambasade ove države u Sarajevu. Rečeno je da su u najvećem procentu žene žrtve silovanja, a da se počinitelj svodi na pasivni objekat kojeg je žena “izazivala”. Analizirali su i zakone Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko distrikta koji tretiraju krivično djelo silovanje.
Tragovi i dokazi
– Sav taj apsurd našeg zakonodavnog sistema, gdje se krivično djelo silovanje vodi na entitetskom nivou, pokazao je da nisu ujednačeni zakoni, što će reći da žrtva krivičnog djela silovanja i počinitelj silovanja u FBiH, RS-u i u Brčko distriktu neće biti jednako tretirani. Treba raditi na izmjenama i dopunama zakona kako bi bili ujednačeni, rekla je Maja Gasal-Vražalica, direktorica Akademije za žene, ističući da je svaki vid seksualnog čina, bez saglasnosti druge osobe, krivično djelo – silovanje.
Ističe da nismo dovoljno upoznati sa zakonodavnim okvirom, primjenom, praksom, protokolima, kako u policijskim upravama tako i u zdravstvenom sistemu, odnosno – kome se žrtva krivičnog djela silovanja treba obratiti, koja je to prva adresa, da li je to hitna pomoć, klinički centar i na koji način se postupa s tom žrtvom.
Zbog nedostatka praktičnih informacija o tome kako postupiti u slučaju da smo mi žrtve silovanja ili da trebamo pomoći osobi koja je žrtva, na konferenciji su predočene jasne upute.
– Koga prvo zovemo, na koji način se ophodimo prema tragovima i dokazima, da li na tijelu, da li na odjeći, koja je ustanova kojoj se trebamo obratiti za izuzimanje vaginalnog brisa… Sve je to kasnije u postupku pred sudom važno, jer u nedostatku informacija mnoge presude padaju, a počinitelji krivičnog djela bivaju slobodni i šetaju ulicama naših gradova, dok žrtva živi sa svojom traumom nezadovoljna pravosudnim ishodom, kaže Gasal-Vražalica.
Azra Latić, psihoterapeutkinja u JU Porodično savjetovalište KS-a, govorila je o svemu onome s čim se susreće u radu, iskustvima silovanja nad djecom, mladima, ženama…
– Sistem je nedovoljno organiziran, a ni porodica ne daje podršku žrtvama silovanja i seksualnog nasilja. Stigma prati one koji su silovani, pa se i zbog toga teško otvaraju, kaže Latić te napominje da se naše društvo još bavi time kako se žrtva ponašala.
– Da li je ušla u neki automobil u kojem je bila silovana, kako je bila našminaka, kako je bila obučena, da li izazovno ili ne. Nismo svjesni činjenice da je žrtva samo žrtva, a da je počinitelj jedina odgovorna osoba. Mora se raditi na skidanju stigme sa žrtava, jer bi one više tražile pomoć i podršku kada bi bile sigurne da će to i dobiti, poručila je.
Dragan Mioković, penzionisani policajac, napominje da je dokumentovanje krivičnih djela silovanja izuzetno težak i složen posao, te da je potrebno obezbijediti materijalne dokaze kojima će na sudu biti pobijeno sve ono što odbrana optuženog iznosi kao kontraargumente, a što gotovo uvijek dodatno viktimizira žrtvu silovanja.
Trauma za sve
– Krivična djela silovanja su oni događaji u kojima se najčešće žena nađe u najgoroj, najcrnjoj mogućoj interpretaciji nasilja, a koje ugrožava ne samo njen život i zdravlje nego i dostojanstvo. To je traumatično iskustvo, čak i za one koji rade na rasvjetljavanju tih krivičnih djela, poručio je.
Džeraldina Marijanović iz Ministarstva obrazovanja i nauke FBiH kaže da se o silovanju ne priča, jer je to kod nas još tabu-tema.
– Moramo se obrazovati o ovim temama, a institucije treba da rade svoj posao, jer počinitelji trebaju odgovarati, poručila je Marijanović.
