Gospodine Mustafiću, prije nešto više od dvije godine stavili ste potpis na deklaraciju o regionalnoj solidarnosti, a koju su inicirale stranke ljevice iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Ima li solidarnosti u današnjem društvu i šta se uopšte desilo sa tom pričom?
– U svijetu kapitalističkih, patrijarhalnih nacionalnih država, izjašnjavati se kao građanin/ka svijeta, biti ljevičar znači i suprotstavljati se idejama nacije i države, što je sigurno čin otpora. Treba ići dalje od takvog pojedinačnog izjašnjavanja. Zato sam vidio u takvoj inicijativi šansu da se ostvare kontakti koji mogu zajednički artikulisati savremene probleme ljevice. Kako bismo riješili/e ove probleme, nije dovoljna samo individualna samorefleksija.
Zajednički sram
Zapravo, potrebna nam je nova paradigma solidarnosti unutar koje ćemo sistemski propitivati prisvajanje i zloupotrebu moći i osigurati mehanizme uzajamnog učenja i razmjene perspektiva. Solidarnost u osnovi znači međusobno suosjećanje i poštivanje borbe drugih, te razumijevanje da se borimo na istoj strani kada ulazimo u proces uzajamnog samooslobađanja, ne ignorirajući različite startne pozicije, pozadine, identitete i kontekste.
Može li se u Bosni i Hercegovini govoriti o građanskim opcijama? Je li Naša stranka jedina na ovom fonu i šta očekujete od budućih vlasti?
– Moj građanski grijeh je što ne odstupam od svog dubokog uvjerenja da naš pravi identitet ne određuju nacionalnost, vjera, jezik i porijeklo, već duhovne i civilizacijske vrijednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo. Možda pripadam onoj vrsti Bosanaca koji su na putu istrebljenja, ali odbijaću do svog posljednjeg daha da smatram normalnim da živim u državi koja ima ovakav Ustav prema manjinskim zajednicama. Nema zakona koji može spriječiti da politički jezik desnih populista ne okupira i ne uništi javnu sferu u BiH. Potpuno se osjećam iscrpljeno tokom posljednjeg desetljeća nateklih vena racionalnosti koje beskorisno prokazuju zajednički sram, dok etnonacionalisti šire svoj utjecaj i ponosno slave izborne pobjede. Naposljetku smo izgubili ono zbog čega volim svoju zemlju, Albert Camus je to nazvao “stara uvjerenost” koju je čovjek imao u sebi, zbog koje je vjerovao da uvijek može izmamiti ljudske reakcije iz drugog čovjeka razgovara li sa njim na jeziku zajedničke čovječnosti. Zato očekujem da će one političke stranke koje se nazivaju ljevičarskim imperativno raditi na harmonizaciji međuetničkih odnosa umjesto dosadašnje prakse namjernog i dogovorenog antagonizma stranaka sa etničkim prefiksom. Naša stranka se pokazuje vrlo dosljednom u zaštiti univerzalnih ljudskih prava i to je njena najveća politička vrijednost. SDP je prirodni partner takvoj stranci sa dodatnom dimenzijom što u najvećoj opozicionoj partiji i lideru ljevice ima i mora biti mjesta za ljude koji se smatraju demokratskim socijalistima, ali i one koji se smatraju socijalnim liberalima, dakle od ljevice do lijevog centra. SDP treba da ima takvu političku širinu koju Naša stranka kao liberalna nema potrebe. Zato upravo SDP ima obavezu okupiti oko sebe one koji će BiH donijeti promjenu.
Jesu li stranke ljevice postale socijalno neosjetljive?
– Da, otkad je socijaldemokratija izgubila uticaj na Zapadu, a onda i kod nas. Rekao bih da se to dogodilo jer je odustala od borbe protiv kapitalizma, pristavši na ideologiju “trećeg puta”. Kod nas, ali i na Zapadu, ljevica je zanemarila i borbu protiv nacionalizma. Nije dovoljno da postoji, rekao bih, liberalna i ekonomska ljevica. Operativni bi zaključak mogao biti da je jedini izlaz građenje povjerenja te aktivna pomoć ljudima koji trebaju pomoć. Solidarnost može biti nova nit lijevog djelovanja. To, naravno, neće ići bez infrastrukture i organizacije, kao i reforme partija lijevog spektra.
Da li je ključ za oporavak ove zemlje, kako to mnogi ističu, u nezavisnom pravosuđu? Jesu li Vas iznenadile razmjere krađe i na posljednjim izborima?
– Reforma pravosuđa počinje kada se ispune zatvorske ćelije sadašnjim i aktuelnim političarima na poziciji. To je jedna u nizu onih famoznih evropskih reformi, a svjedočimo tim pokušajima u posljednjih 15 godina. Neke su reforme i bile, međutim, po sadržaju i opsegu idu u registar palijativnog rješenja, kozmetički zahvat koji je imao za cilj bacanje prašine u oči bosanskohercegovačkoj javnosti.
Gradsko vijeće Mostara u ljeto je izglasalo odluku o promjeni imena ulica nazvanih po fašistima. Međutim, sporni nazivi i dalje su na zgradama, dok se iznad grada na Neretvi priprema izgradnja “Groblja mira”, u čast Juri Francetiću i njegovoj vojsci. Iz mostarskog UABNOR-a upozorili su da je za “obilježavanje ustaša stradalih u II svjetskom ratu i pravljenje ‘Groblja mira’ dato 300.000 KM iz Vlade FBiH”, dok je za obnovu Partizanskog određeno 200.000 KM. Jesmo li se prerano ponadali da Mostar može biti primjer ostalima?
– Živimo modulirani oblik fašizma, koji niče u nedostatku političkih ideja, gubitka vrijednosti za koje smo se zalagali, vrijednosti zajednice. Možemo reći da smo skoro godinama postali ravnodušni na pojavu fašizma, što je za nas neprihvatljiva činjenica. Za taj fašizam koji se rodio na našim gradskim adresama, koji skoro pa dnevno u tom istom Mostaru vidimo kroz vandalske odnose prema spomenicima antifašizma, ili kroz skandiranje na stadionima širom BiH, odgovorni smo – svi pojedinačno i kolektivno.
Društveni kapital
Smatram da je antifašizam danas generacijski izazov, da pokušamo da se iz pokornog glasača etnonacionalizma vratimo supstanci antifašizma i građanskog identiteta.
Gdje je kultura u zemlji koja već sedam decenija nema strategiju iz ove oblasti?
– Smatram da se u zastupanju kulture treba izboriti za dvije stvari. Prvo je osvještavanje činjenice da kultura ponajprije proizvodi simbolički i društveni kapital, da mijenja temeljne mentalne i socijalne strukture društva te da kulturne industrije sudjeluju u proizvodnji BDP-a u nekim državama i pet posto. Nedostatak prethodnog razdoblja jeste izostanak višegodišnje kulturne strategije o kojoj bi se trebalo hrabrije govoriti – jer je riječ o dugogodišnjem razdoblju javne politike – koja čak nema ni temeljni konsenzus političke scene. Kontinuitet o brizi za nacionalnu baštinu i povratak otuđenih kulturnih i umjetničkih predmeta svakako su područja na kojima treba neprekidno raditi. Međutim, naglasak mora biti na promociji savremenih autora i savremene umjetnosti. Jer oni stvaraju nove kontakte, otvaraju nove prostore, pokazuju našu kreativnost u vremenu kada se čini da globalizacija poništava razlike.
