Fudbalske sudije u Bosni i Hercegovini prečesto su pod posebnom lupom. Gotovo da nema vikenda a da se ne priča o sudijskim odlukama, bilo na najvišem nivou, u Premijer ligi, bilo u nekoj od nižih liga, pa čak i omladinskih.
A kada ste sudija, pri tome još i žena koja sudi muškarcima, to onda nosi posebnu težinu. Jedna od njih je i Vesna Miletić, tridesetjednogodišnja sutkinja s Pala, arbitar u Premijer ligi Bosne i Hercegovine za žene, omladinskoj ligi BiH, a od ove sezone i redovni sudija Druge lige Republike Srpske, grupa Istok, prva žena ikada koja je sudila u toj ligi.
Nekadašnja fudbalerka sarajevskog SFK 2000, juniorska reprezentativka Bosne i Hercegovine nije se poslije igračke karijere posvetila samo sudijskoj već i akademskoj. Zaposlena je kao viši asistent na Katedri za fiziku Univerziteta u Istočnom Sarajevu, te Elektrotehničkom fakultetu u Istočnom Sarajevu, a trenutno je doktorand o temi “Kondenzovana materija, eksperimentalna i primijenjena fizika” i za nekoliko mjeseci trebala bi braniti doktorat.
Da krenemo od početka, kada ste odlučili da se bavite suđenjem i kako je to počelo?
– Kao djevojčica sam igrala fudbal, kako za klubove tako i za reprezentaciju BiH, i nisam se u budućnosti vidjela kao sudija na fudbalskim terenima. Na poziv prijatelja pristala sam da odem na seminar za sudije u Udruženje fudbalskih sudija i instruktora područja sarajevsko-romanijskog. U početku nije bilo prijatno, iz razloga što se pogledi na fudbal i Pravila fudbalske igre razlikuju kod igrača i sudija. Kad igrate, ne razmišljate puno o suđenju – fokus je na igri i poštovanju svake sudijske odluke, sudija je taj koji donosi odluke na terenu. S obzirom na to da sam igrala fudbal, na početku su se javile poteškoće prilikom pozicioniranja na terenu, saradnje sa članovima sudijskog tima, mogu slobodno reći i sa nepoznavanjem Pravila fudbalske igre.
Kada se javila ljubav prema suđenju?
– Teško je odgovoriti kad se javila ljubav prema nekome/nečemu. Ljubav prema fudbalu nije nikad prestala, kad sam prestala igrati fudbal, mislila sam da više nikad neću biti na fudbalskim terenima. Period kad sam počela suditi bio je mnogo bitan za moju akademsku karijeru i gledala sam na suđenje kao hobi i jedan vid zdravog načina života. Bilo je potrebno nekoliko utakmica da se vrate želja i strast prema fudbalu, a samim tim je i ljubav prema suđenju postajala sve veća. Mislim da je podrška kolega mnogo doprinijela tome da ostanem u sudijskim vodama. Predsjednik Saveza Dragan Prtvar predstavljao mi je veliku podršku, nije dozvoljavao da se osjećam manje bitnom i bio je spreman u svakom momentu da diskutujemo o situacijama, Pravilima fudbalske igre, te poteškoćama koje su mi se javljale tokom suđenja, što je za mene, kao ženu na početku sudijske karijere, bilo veoma bitno.
Sada sudite i ženama i muškarcima, šta je lakše suditi?
– Ono što sa sigurnošću mogu reći, što duže sudim, shvatam da nema lakih utakmica. Postoje utakmice kako kod žena tako i kod momaka, koje su mnogo, te postoje i one koje su manje zahtjevne. Na svakoj utakmici se može nešto novo naučiti, ko želi da nauči.
Nema mnogo djevojaka koje sude muškarcima, kako na Vas gledaju fudbaleri i sportski radnici kada im sudite, bude li nezgodnih situacija i neizostavnih psovki?
– Suđenje nije lako poziv, pogotovo za žene. Često čujemo rečenicu da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu. Postoje osobe koje su čitav život posvetile fudbalu i sasvim je jasno da postoje emocije na svakoj utakmici. S obzirom na to da u slobodno vrijeme volim da igram mali fudbal sa momcima, shvatila sam emocije i tenzije koje se javljaju tokom igre, pogotovo na bitnim i teškim utakmicama. Fudbaleri, sportski radnici, kao i navijači ne vole greške koje sudija pravi, no niko greške ne voli, ali dešavaju se. Mislim da je autoritet na terenu ključna stvar u suđenju, a svjesni smo da autoritativan stav ne zavisi samo od pola nego i od ličnosti. Trudim se da odradim svoj posao profesionalno i napravim što manje grešaka, a svako može pogriješiti i ne primjećujem da igrači manje poštuju moje odluke zbog činjenice da sam žena. Postoje osobe koje cijene činjenicu da se jedna žena bavi suđenjem i smatraju da je to sasvim normalno, te postoje oni koji i dalje smatraju da su fudbal i suđenje samo privilegija muškaraca. Posao, kao i svaki drugi, nosi nezgodne situacije i vremenom se čovjek navikne, no nije bilo neprijatnosti, bar dosad. Vidjećemo u budućnosti.
Kako se na Vas odrazi taj pritisak koji postoji dok sudite?
– Svaka utakmica nosi određenu dozu pritiska, smatram da je bitan faktor, ako ne i najbitniji, u suđenju saradnja sa ostalim članovima sudijskog tima. Bez obzira na to ko je glavni sudija, a ko pomoćni, mislim da je saradnja na terenu ključ uspješno odsuđene utakmice. S obzirom na to da volim suditi utakmice koje imaju veću dozu pritiska i tenzija, nisam primijetila da pritisak utiče na moje odluke. Drago mi je što je publika opet dozvoljena na tribinama. Tokom pandemije fudbal bez publike je izgubio čari.
Kakav je status ženskih sudija u Bosni i Hercegovini?
– Svjedoci smo da ženski fudbal u svijetu, te našoj zemlji, iz godine u godinu dobija na popularnosti. Poziv fudbalskog sudije nije jednostavan, ali mislim da djevojke koje zaista vole fudbal mogu brzo napredovati i naučiti mnogo od velikih stručnjaka u svijetu suđenja. Drago mi je što djevojke u suđenju, u Bosni Hercegovini, dobijaju sve veći prostor i što pratimo evropske trendove. Odjel za sudije i suđenje BiH drži kvalitetne seminare kroz koje se edukujemo i analiziramo sporne situacije koje se dešavaju na fudbalskim terenima. Ove godine smo dobili šansu, kao glavni sudija, da sudimo muške lige i smatram da je to jedan ogroman pomak u svijetu fudbala i suđenja u BiH.
Glavni sudija ili pomoćni, šta Vam je draže?
– Draže mi je da budem glavni sudija. Nemam problem kad sam pomoćni sudija, ali više me ispunjava kad sam u centru.
Istovremeno, radite na fakultetu, uskoro ćete postati i doktor nauka, kako sve stižete?
– Imam veliku podršku od profesora sa Univerziteta Istočno Sarajevo te porodice i prijatelja, koji uvijek imaju razumijevanja prema mojim obavezama. Olakšavajuća stvar je da se utakmice pretežno igraju vikendom, te mogu da isplaniram radnu sedmicu i prilagodim obavezama na poslu i pisanju doktorata. Jako je teško baviti se naukom, biti istrajan u sportu i boriti se sa raznim očekivanjima i situacijama.Potrebno je mnogo odricanja, truda i ulaganja, jer zadovoljstvo, nagrade i samoostvarenje ne dolaze tako lako. Ljubav prema suđenju me ispunjava i žao mi je što nemam više vremena da se posvetim porodici i prijateljima, ali uskoro će se i to promijeniti.
Kako i gdje pored te akademske karijere i obaveza pronalazite motivaciju da vikendom poslije svih poslova idete širom BiH da sudite?
– Motiviše me činjenica da ću na svakoj utakmici naučiti nešto novo i što imam kvalitetne ljude s kojima mogu da diskutujem o situacijama poslije utakmice.
Koji ste cilj postavili pred sebe u suđenju?
– Dosta ciljeva i želja su se ostvarili. Uvijek sebi postavljam nove ciljeve, zahtjevnije, jer je to jedini put prema postizanju uspjeha. Želim, kao i sve djevojke koje sude, da jednog dana dobijem znak FIFA sudije te predstavim svoj grad i svoju zemlju u najboljem svjetlu.
