Bio je to jeftin restoran kroz čije se prozore s prvog sprata vidjelo kako teče rijeka Rona, kako se na stolovima prekrivenim bijelim papirnim stolnjacima voda iz bokala prelijeva u čaše koje nikada nisu vidjele alkohol. Među onima koji su ih primicali svojim usnama, zaposlenicima, prodavačima i prodavačicama, studentima, mladim i starim kurvama sirotinjskih četvrti, penzionerima, đakonicama na odmoru plitkih džepova, neki kao da su usput izgubili svoja lica. Ili su ih možda vrijeme, posao, pogledi drugih i njihova trenja tako ugladila, izbrusila, istrošila. Bilo je tu žena koje su bile samo kosa i ništa drugo, pa i manje od toga: koža, rukavice, čak i torba, i ništa drugo. Bez njih, one ne bi postojale. Ostavile su svoje lice u uredu, u fabrici, u bolnici, na ulici, i činilo se da su od lica zadržale tek neophodno kako bi mogle popiti vode iz bokala i sažvakati nešto s dnevnog menija za dva i po franka. Neka druga su se pak primjećivala po položaju i smjeru pogleda. Pa tako i mladić koji je, svakoga dana, sjedao za isti stol, uporno okrećući svoje uredno ružičasto lice bezizražajnih crta bankarskog činovnika prema strani gdje sunce zalazi, naspram bež tapiserije zapadnog zida na kojem je bio okačen Generalov portret. Činilo se kao da je izabrao taj položaj i taj pogled jednom za svagda. Ni on nije imao pravo lice.
Nacrtano i oslikano
Jednog se dana, međutim, u nekoliko navrata vidjelo kako mu se pogled odvaja od tapiserije kako bi se usmjerio prema jednoj drugoj tački u restoranu. Novi izraz se javi na njegovom zajapurenom dječačkom licu, pojavi se nestrpljenje u do tada nepomičnom pogledu, kao da se neki događaj odvijao u tom prostoru u kojem se niko nikada nije opio, u kojem se nikada ništa nije desilo, događaj koji je imao moć da odvoji taj ugasli pogled od ograničene putanje njegove svakodnevnice. Nije on bio jedini koji je gledao preko svog tanjira. Ali šta je gledao?
Bila je to žena, ili prije jedno lice, jer je ispod frizure andskog tetrijeba koja ga je nadvijala poput vatrene kacige, žena koja je upravo ušla stvarno imala lice.
Ona je čak posjedovala i još jedno, nacrtano i oslikano preko prvog poput dugo osmišljavanog i stvaranog portreta, donekle prilagođenog prvom, ali se s njim nije sasvim podudaralo. Tako su preko njenih pravih usana bile nacrtane i u ljubičastocrvenu obojene, druge usne koje su se prelivale preko obrisa prvih, postajale punije između nosa i brade i širile do rupica na obrazima. Isto je bilo i sa njenim obrvama, čiju je drugu verziju nacrtala preko pravih koje su, istini za volju, bile obrijane i počupane, pa čak premazane kremom i puderom kako bi se mogla uočiti samo nacrtana linija, iako je sumnjiva sjena odavala da su prije žrtvovanja postojale.
Njene izrazito plave oči plivale su u širokom prostranstvu tamnije plave, dobro razvodnjene i razmazane svuda okolo, raspoređene u velike nepravilne lokvice. Jedino nos nije mogao biti ponovo izmišljen. Stajao je tu, veoma velik, pljosnat, i pokazivao svoje zjapeće otvore iskopane u debelom mesu njenih nozdrva. Možda je pokušala prilagoditi čitavo svoje lice tom nosu, da ga, takoreći, uskladi s njegovim proporcijama. Efekat ove kompozicije u tri boje bio je izvrstan. U poređenju s licima koja su je okruživala, tek jednostavni znakovi ispisani po banalnoj shemi ponovljenoj pedeset puta, samo njeno je izgledalo kao da zaista postoji. Samo je njeno, po tome koliko je bilo lažno, izgledalo istinito. Ipak, nije više imalo ničeg ljudskog. S ove ili one strane stvarnosti, stapalo se i podsjećalo na fizionomiju neke živuće, još nepoznate vrste, ili na maske plemena izolovanog u vremenu i prostoru. U tom trenutku, plavetnilo ovih čudnih očiju bilo je zauzeto upijanjem, kao što bi to učinila bugačica, pogleda mladog mužjaka koji je, iz daljine, tamo pojurio, u njega uronio i u njemu nestao. Ali umjesto da bude razmazana, da bude umrljana ovim kontaktom, poput bugačice, plava je postajala sve jasnija i jasnija. S vremena na vrijeme, debeli kapci, otežani grudastim trepavicama od nakupina maskare, spuštali su se na njene azurne zjenice, kao da žele sakriti ono što se ispod njih dešava, i kao da te oči nisu bile oči, već usta, stomak, stvorena da probavljaju poglede muškaraca.
Ubrzo je, pretvarajući se da guli jabuku, da je siječe na četvrtine i da svaki komadić polako prinosi svojim ustima, bacala u malim naletima svoje plave poglede u susret onom drugom pogledu, ni ne čekajući čak da on pojuri u susret njenim. Zatim nastupi trenutak u kojem su na nekoliko sekundi dva pogleda postala jedno i nikada plavetnilo tih neobičnih očiju nije bilo izraženije. Potom je konobarica prešla prostoriju, noseći kafu koju stavi ispred muškarca otrgnutog od svojih navika. Posmatrao je posudu s kafom kao da ga se ona više nije ticala – nije li on već bio neko drugi? – potom, pozivajući konobaricu, šapnu joj nekoliko riječi na uho. Djevojka odmah uze poslužavnik, provuče se između gostiju do stola neznanke i tu ga spusti. Čovjek se istog trena podiže, i on probi sebi put između gostiju i, kao da se čim prije htio pridružiti svome piću, nehajno sjede preko puta trobojnog lica. Ali kao da je približavajući joj se izgubio sposobnost da je posmatra, pa čak i da je vidi, pognu glavu i otpi lagano svoju kafu bez ijedne upućene riječi i bez ijednog pogleda prema njoj. Ni ona nije pokazala nikakvo čuđenje. Zaklanjala je pogled ispod gustih trepavica i mirno završila žvakanje svoje jabuke, kao da je i nju odjednom pogodila presbiopija.
Ili ni jednom ni drugom pogledi više nisu bili potrebni, a kamoli riječi da bi shvatili šta su jedno od drugog očekivali, jer kada ona ustade, nakon što je platila svoje, i on požuri da učini isto i krenu za njom, kao po nekom prethodno utvrđenom planu za čije izvršenje nisu bile potrebne riječi. Iza njih se zatvoriše vrata.
Zaklanjala je pogled pod otežalim očnim kapcima i trepavicama i mirno završila sa grickanjem jabuke. Kao da i nju iznenada uhvati dalekovidnost. Ili pak, nijednom od njih dvoje više nisu trebali pogledi, a ni riječi kako bi shvatili šta očekuju jedno od drugog jer, kada je ustala plativši svoj dio, on požuri da učini isto, idući ukorak za njom, kao da se pokorava nekom unaprijed određenom planu za čije izvršenje nije trebala niti jedna riječ. Za njima se zatvoriše vrata. Susret riječi i gesta će se dogoditi negdje drugo i dovršiće netom oslikani crtež, dajući mu sadržaj, smisao, a možda već i kraj. Ali, uprkos svim predviđanjima, sutradan su viđeni kako dolaze zajedno.
Blještavi odsjaji
Dakle, nije to bio kraj, nego početak. Tišinu prethodnog dana zamijenila je vesela i ležerna brbljivost. Vatrena i žarka kosa zapljuskivala je nevina čela drugih gostiju, sve do čaša na susjednim stolovima u kojima se voda pretvarala u zlaćano vino, u bijeli porto. Uronjen u blještave odsjaje te atmosfere, posmatrao ju je kao da je upija, jede, boju po boju, potez po potez ugljenom. Međutim, ništa se nije mijenjalo na tom naslikanom licu, ništa se nije ljuštilo na tim nosnicama i punačkim usnama. Boje su bile veoma otporne, odolijevale su muškim pogledima. Ima li išta postojanije na ženi negoli njeno posve svježe lice onog prvog dana kada je voljeno?
Ali, uslijede neki drugi dani, a onaj prvi se nikada više ne ponovi. Narednih dana dolazili su u uobičajeno vrijeme. Prođoše sedmice i mjeseci. Par je zapao u onu sjenu života u kojoj vrijeme djeluje po naličju platna, strpljivo, nit po nit. I kako golim okom uočiti da li prsti danâ koji se nižu, rade na jačanju ili pak na razaranju tog tananog tkiva ljubavi.
Rascjep se naglo pojavio, a već je bio ogroman. Da bi se to primijetilo, bilo je dovoljno uočiti kako, pri svakom objedu, muškarac uporno obara glavu prema tanjiru podižući je samo kako bi po sali preletio pogledom koji je odavao neku ponovno stečenu samostalnost, dok je nasuprot njemu bila ona, već napola odsutna, dezorijentisana i pomalo izgubljena, sa svojim plavim razlivenim naslagama koje više nisu ničemu služile, neiskorištene poput upijajućeg papira koji nema više šta osušiti niti upiti jer je možda već upio i previše muških pogleda. Ali ne, na njenom licu se oslikavala velika tuga, izvor koji je napajao njene zjenice i dalje je bio bez dna, kao i prvog dana, uvijek spreman, uvijek željan da se puni i razlije. I dalje! I dalje! Avaj, po sumornom i razdraženom pogledu koji je s vremena na vrijeme i vrlo kratko bacao na nju, bilo je očito da je želio samo jedno, da je se riješi i da za to traži način.
Možda mu je padalo na um da je baci u obližnju rijeku? Ili da jednostavno pobjegne tako što će promijeniti restoran? Tada bi ona ostala sama za stolom da čeka pored svog bokala vode, zadržavajući u očima krupne, plave i crne suze koje bi na kraju potekle i stvorile bi grozne mrlje na stolnjaku. Ali, ubrzo bi neki drugi muškarac, koji bi u taj lokal ušao siguran i s povjerenjem, uvjeren da se tu nikad ničim neće opiti, bio uhvaćen u čudesnu mrežu tog trobojnog lica, a zatim bi, možda i stidljivo, prešao, malo-pomalo, od stola do stola, od bokala do bokala, zaslijepljen sopstvenom smjelošću, razdaljinu koju je njegov prethodnik tako brzo i ležerno prevalio.
I njemu bi se voda neko vrijeme pretvarala u vino, a on bi na sebi, poput vatrenog znaka, nosio dvostruki sjaj riđe kose i prvih sretnih dana. Tada bi sve bilo po starom, njihova priča bi se vukla, kao što se i ova njihova nekoliko sedmica postepeno gasila, sve do dana kada su prostorijom odzvonile riječi nalik nekoj žučnoj raspravi i prigušenom vikanju. Nekoliko znatiželjnih gostiju je pogledom tražilo mjesto skandala. Za stolom para, riječi su izbijale iz njegovih usta. Izgovarao ih je naglašeno i oštro, udarajući ih vrhom viljuške prije no što bi ih sasuo u naslikano lice koje se, iako napadnuto, činilo ravnodušnim, mada koncentrisanim.
Odjednom, iz dva zjapeća i plava izvora umjesto pogleda, počeše navirati suze. Žena iz torbe izvadi maramicu i poče ih skupljati jednu po jednu u prolazu, nježno poput čipkarice. Suze nisu bile ni plave ni crne, kako se moglo očekivati. Ne, to su zaista bile obične suze, poput onih što ih žene puštaju da liju niz obraze i na jastuk u sličnim okolnostima. Muškarac je prestao jesti. Krv mu je udarila u obraze, usta su mu bila puna nerazumljivih riječi koje su sve više i užurbanije nadolazile. Sad su se i drugi gosti okretali prema njima. I njihova lica su se malo po malo počela otkrivati. Neki su počeli izražavati neko očekivanje, uzbuđenje, neku ludu nadu da će se konačno nešto desiti. Ali samo vidješe muškarca kako iznenada ustade, iz džepa izvadi nešto sitniša i baci ga na sto prije no što će požuriti ka vratima. U tren oka je i ona bila na nogama, klateći se na štiklama, trčeći za njim, no on je izašao ne osvrnuvši se.
Ona je sada imala i treći izraz lica. Onaj izraz žene koja više nije voljena i koja je to shvatila. Sutradan je muškarac došao sam i obilno jeo. Kao da su se i drugi gosti, na zvuk otvaranja vrata, očekujući nešto ili nekoga, pogledima punih nade i znatiželje, zagledali prema ulazu, a potom se razočarano vraćali svojoj supi ili čaši vode. Tako je bilo i narednih dana. No, vidjevši smireno lice muškarca oslobođeno opčinjenosti koji bi da se vrati svojoj anonimnosti, shvatili su da više nema svrhe čekati. I zaista, žena se više nikada nije pojavila. Uspio je izbrisati njeno lice, ili čak dva – da li je treće uopće i vidio? – lako kao što se briše skica nacrtana kredom na crnoj ploči. Nesvjesni čarobnjak, kakvi su svi muškarci u takvim trenucima života i zaljubljenosti, vratio se za svoj nekadašnji stol, naspram Generalovog portreta i više se ni po čemu nije razlikovao od ostalih, osim po toj navici da gleda prema zalasku sunca i po oblačićima krvi koji su na momente rumenili njegovo bucmasto lice i za koje se nije moglo znati da li dolaze od loše probave ili od neke uzbudljive slike izvučene iz dubine njegovog sjećanja.
O autorici
Alice Rivaz, rođena pod imenom Alice Golay (1901-1998), smatra se jednom od najznačajnijih švicarskih spisateljica prošlog stoljeća. Bogat opus njenog književnog stvaralaštva žanrovski je veoma raznolik: pisala je romane, pripovijetke, dnevnike i eseje. Od Oblaka u ruci (La Guilde du livre, 1940), njenog prvog romana, za koji je 1942.godine dobila Schillerovu nagradu, do “Životnih tragova” (Bertil Galland, 1983), autorica je propitujući svijet i suprotstavaljući mu vlastite vrijednosti u potrazi za istinom dala svom opusu univerzalnu dimenziju. Bila je istinski posvećena emancipaciji žena i osudi društvenih nepravdi i smatrana je predstavnicom frankofonog avangardnog feminizma u Švicarskoj. Umrla je u mjestu Genthod 1998. godine, a sahranjena u Ženevi na prestižnom Groblju kraljeva.
”Bez alkohola” zbirka je kratkih priča čiji se likovi često nalaze u situacijama društvene, emocionalne ili intimne napetosti i frustracije. Bilo da se radi o pričama koje govore o ljubavnim vezama, kao što su “Put zaljubljenih” i “Nijemi film”, ili pak o usamljenim likovima, “Bez alkohola” i “Mali saputnik”, kroz odnose između muškarca i žene, autorica propituje suštinu ljudskih odnosa, zasnovanih skoro po pravilu na nejednakosti. Ponekad se tu radi o nejednakosti spolova, a ponekad o klasnim razlikama, priče su to o svakojakim sudbinama obilježenih stremljenjima, neispunjenim očekivanjima – ispisane riječima koje imaju moć da nam uliju nadu ili je potpuno unište.
Prevoditeljice
1. dio teksta
Lejla Šubo rođena je 1997. godine i studentica je završne godine master studija francuskog jezika i književnosti. Osim u Sarajevu, školovala se na Univerzitetu u Bordeauxu.
Strasna je putnica i živjela je i radila u Belgiji, Francuskoj, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i mnogim drugim zemljama. Pored prevođenja, bavi se glumom i fotografijom.
2. dio teksta
Lejla Džemidžić rođena je 1995. godine u Sarajevu. U rodnom gradu završava prvi ciklus studija francuskog i italijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Master studij nastavlja na Katedri za francuski jezik i književnost. Tokom drugog ciklusa studija je u okviru Erasmus programa razmjene studenata pohađala Univerzitet Pariz 8, a trenutno, u sklopu istog programa, pohađa Univerzitet Artois. Bila je angažovana kao konsekutivna prevoditeljica za reportažu “Duhovi Srebrenice” pariskog lista Le Parisien. To nevjerovatno iskustvo ju je potaklo na dalje usavršavanje i edukaciju kroz radionice i seminare.
Redaktura prevoda: Vladimir Pavlović, Lejla Osmanović
Lektorisala: Sandra Zlotrg
