Pred sarajevskom publikom premijerno je izveden “Gidionov čvor”, predstava koju režirate i u kojoj, zajedno sa koleginicom Džanom Džanić, igrate. O čemu govori predstava i kako ste odabrali ovaj tekst?
– Predstava je priča u kojoj se na sceni susreću dvije osobe kao predstavnice dva stuba u odrastanju svakog mladog čovjeka, a ja bih rekla i dva stuba svakog društva, to su porodica i obrazovanje. Dakle, profesorica u srednjoj školi i majka učenika u ovoj duo drami pokušavaju pronaći razloge za neočekivani događaj koji će svima promijeniti život.
Intrigantna tema
Otvaraju se teme odgoja, vršnjačkog nasilja, uloge roditelja, utjecaja škole, odgovornosti i jednih i drugih, kao i tema kreativne slobode, razumijevanja ili nerazumijevanja učenika koji ima možda malo drugačiji pogled na svijet od nekog standardnog, uobičajenog kalupa u koji često nekad i nesvjesno guramo mlade ljude. Zbog straha, zbog nemogućnosti suočavanja, zbog naših vlastitih ograničenja. Tekst su mi predložili moji dugogodišnji saradnici, reditelj Robert Raponja, s kojim sam radila kultnu “Ay Carmelu” i kolegica, izvanredna glumica Katica Šubarić, koji su uradili ovaj tekst u Hrvatskoj, i oni su me ustvari potakli na to da se uhvatim ukoštac sa izvanrednim tekstom sa vrlo intrigantnom temom.
Tema odgoja i sazrijevanja mladih je vječna, ali ipak, čini se – posvjedočiće to i tragedija iz Srbije, aktuelnija je no ikada prije?
– Mi smo predstavu počeli raditi početkom aprila, prije ovog stravičnog događaja u susjednoj zemlji i, nažalost, ta činjenica jeste pojačala aktuelnost teksta. Ali ove teme su stalno aktuelne, samo što mi o njima krenemo glasno govoriti kada već bude kasno, kada izgubimo mlade živote, pa se onda uhvatimo za glavu i pitamo se zašto nismo prije i gdje smo kao društvo svi zajedno pogriješili. To su teme o kojima se mora stalno ne govoriti, nego vrištati, sve moramo činiti da radimo na prevenciji. Umjetnost se tu mora aktivno uključiti jer smatram da se kroz umjetnost najljepše dolazi do duše svakog mladog čovjeka. A mi često zanemarujemo tu populaciju, pogotovo tinejdžersko doba, mislimo da se oni sami odgajaju, da je dovoljno što smo samo tu, a da u suštini ne odvajamo vrijeme i pažnju da ih saslušamo, pogledamo i razumijemo.
I sami ste roditelj, a i pedagog. Kakva iskustva ste imali priliku unijeti u samu predstavu iz stvarnog života?
– Ova predstava je rađena iz duboke unutarnje potrebe da se govori o nečemu o čemu se uglavnom u našem društvu šuti. Kompleksni su razlozi te šutnje, ali su još kompleksnije posljedice. Puno radim i razgovaram sa mladim ljudima i svaki put doživim blagi šok kada mi zahvale zbog toga što ih tretiram kao individue, a ne kao grupu ili dio grupe. Vrlo je teško i pedagoškim radnicima da svako dijete tretiraju pojedinačno, ali uz malo više strpljenja i pažnje moguće je. Nije nikome lako, nije lako ni roditeljima u društvu konzumerizma, trke za novcem, besmislene trke za nekim nametnutim prestižima od kojih naša djeca imaju najmanje koristi. Djetetu treba trenutak pažnje, svakodnevno. Mojim studentima treba tren pažnje na času, da ih poštujem kao osobe, da saslušam njihovo mišljenje, da ih uvažavam, taj tren koji posvetim studentu je ogroman dobitak u životu tog mladog stvorenja i bogatstvo za mene. Mnogo su me mladi ljudi naučili i dalje me uče. U predstavu sam unijela vrlo neposredno iskustvo šta znači biti žrtva vršnjačkog nasilja, kakve to posljedice može ostaviti i koja je borba potrebna da se čovjek izbori za svoje ili nečije drugo dijete u takvoj situaciji.
Kada se pojavi informacija da je neko dijete problematično ili pravi probleme iz nekog razloga, mišljenja su podijeljena između “uticaj društva je loš” i “uticaj roditelja je loš”. Kakvo je Vaše mišljenje?
– Tu se ne mogu zauzimati strane jer je problem višeslojan i zahtijeva izuzetnu pažnju i odgovornost u tretiranju i pokušaju razumijevanja. Najstrašnije je krenuti sa površnim apriornim osudama bez stvarnih činjenica, bez uvida u cjelokupnu sliku iz koje je problem mogao nastati. Ono što znam, sigurno je da ne postoji ništa na svijetu što može biti važnije od vremena koje posvetimo našoj djeci. Porodica mora biti baza u kojoj se dijete osjeća najsigurnije, šta god da se djetetu desi u društvu, porodica mora biti oaza povjerenja i razumijevanja. Ako dijete zna da je porodica utočište, onda će se lakše i suočavati sa svim izazovima koje pred njega stavlja društvo.
Naredno pitanje se nekako samo nameće: kako svi mi, našoj ili tuđoj djeci, znanoj i neznanoj, možemo pomoći da izađu na pravi put u životu? Da li predstava nudi direktne odgovore ili nas tjera da razmišljamo kako bismo sami mogli unaprijediti živote tih mladih ljudi?
– Predstava nema namjeru da ponudi odgovore. Ali ima ozbiljnu namjeru da podstakne na dijalog. Dijalog znači ravnopravnu komunikaciju između dvije ili više osoba od kojih svaka ima svoje mišljenje koje moramo imati strpljenja saslušati i onda odlučiti šta je najbolje za naše dijete. U tom dijalogu dijete kao strana dijaloga je vrlo važno. Mi živimo u društvu monologa, niko nikoga ne sluša i nema namjeru da sluša, imamo stalno neka mišljenja i stavove, ali ne poznajemo činjenice. Stalno smo u nekom kvazidijalogu koji ne donosi nikakve rezultate. Kada se oslobodimo vlastitog ega i shvatimo da jedinka ne postoji bez onoga drugog pored sebe, tada otvaramo prostor za otvoreni dijalog. Ne gledamo se u oči, ne čujemo se, pričamo stvarajući buku bez istinskog odnosa prema riječima koje izgovaramo, a za dobrobit naše djece, sve treba obrnuto. Pogledati se u oči, zagrliti čovjeka/dijete, reći im da ih volimo i da smo tu za njih.
Ekipa koja je radila predstavu je prilično mala, ali jedno ime se izdvaja. Kako je došlo do saradnje sa Zoranom Predinom, koji je pisao muziku za predstavu?
– Presretna sam zbog ljudi s kojima sam radila predstavu. U glumici Džani Džanić sam našla istinskog glumačkog partnera, dramaturg je bio Adnan Lugonić, koji je uvijek spreman za lijepe kreativne razgovore, sjajan scenografski i kostimografski posao uradila je Edna Slipčević. A Zoran Predin je san kao saradnik. U svojim noćnim slušanjima muzike naišla sam na jednu Predinovu pjesmu za koju sam odmah znala da mora biti u predstavi.
San se ostvario
Negdje u ponoć poslala sam tu pjesmu jednom od izvršnih producenata i mom dugogodišnjem saradniku Damiru Fazlagiću i rekla da do Predina moramo doći po svaku cijenu. Iznenadio me je kad mi je rekao da Predina zna, da ćemo mu poslati mail i pitati ga za saradnju. Kad smo Zoranu objasnili o čemu se radi, šta je tema predstave i da bih ja silno željela njegovu muziku u predstavi, odmah nam je odgovorio da će mu biti čast da sarađujemo. I tako se taj san ostvario. Sa velikim ljudima kao što je Zoran Predin lako je i divno sanjati.
Kako je došlo do saradnje sa Pozorištem mladih, odnosno Scenom MESS?
– Bilo je vrlo logično ponuditi predstavu Pozorištu mladih koje je mjesto gdje se o mladima i treba razgovarati što više, to je njihov program i njihova misija. A Scena MESS je isto bila logičan izbor jer je MESS kao festival uvijek imao ideju društvene odgovornosti i prostora umjetničkog propitivanja stvarnosti sa akcentom na hrabrost postavljanja pitanja i umjetničkih odgovora na postavljena pitanja. Nosilac projekta je Udruženje za promociju kulture Intermezzo, koje isto ima ideju društvene odgovornosti, ali i umjetničke slobode i pomicanja granica u teatru i umjetnosti uopće. Saradnja je bila besprijekorna i vjerujem da će tako biti i dalje, jer svi imamo želju da ova predstava obiđe što više gradova u Bosni i Hercegovini, a i šire.
Koliko ste zadovoljni tom istom saradnjom, nadate li se njenom nastavku na nekim novim komadima?
– Imam mnogo ideja koje želim da ostvarim, saradnici na ovom projektu su svi bili predivni i vjerujem da ćemo i u budućnosti sarađivati. Svakako želja postoji, a kada postoji želja, onda se samo okupe neki dobri kreativni ljudi koji isto sanjaju ideje i krenu u realizaciju.
Pored predstave “Gidionov čvor”, da li već imate radne planove za neki novi projekat u skorije vrijeme? Neki novi angažman ispred kamere možda?
– Nakon ove predstave radim veliki regionalni projekat koji se bavi virtualnim pričama o vladaricama Balkana, to je saradnja sa Udruženjem DIGI.ba s kojim sam sarađivala do sada na nekoliko projekata digitalizacije kulturne baštine. A od septembra me čeka velika serija “Nobelovac”, u kojoj igram jednu od glavnih uloga, Andrićevu suprugu Milicu Babić, u režiji Tihomira Stanića. Početkom iduće godine u matičnoj kući Sarajevskom ratnom teatru radim uzbudljivu predstavu koja je rezultat saradnje sa Kreativnom Evropom i koja će okupiti saradnike iz Italije, Norveške i BiH.
