Nebo nad Sarajevom se svako malo otvaralo, kišilo je i kišilo iz dana u dan i ljudi su neki gunđali i psovali i nebo i kišu, neki uzdisali: “Uhhh, ovo vrijeme udarilo mi na zdravlje, pa me sve boli”, a bio je i jedan kojeg se to nije ticalo pa rekao: “Zaboli me, da izvinete, za to kakvo je vrijeme”. Tekli su posljednji dani maja i došao je juni i u tom periodu pokušao sam tragati za pričom, ali kako su se sadržaji utrkivali i onemogućavali studiozniji pristup, sve se svelo na impresije koje ću nadalje redati u nadi da će biti smislene i zanimljive.
Nedavno sam gledao intervju sa velikim, poznatim režiserom Đorđem Kadijevićem i starina sa punih devedeset godina kaže na kraju: “Šta sam ja skrivio bogu da sam morao doživjeti tri bombardovanja, šta sam skrivio da ostanem sam bez žene i kćerke? Znate, kad bih trebao svoj život sažeti u jednu riječ, ona bi glasila: Jad. Da, moj život je jad. A moram još nešto reći… dugo sam na ovom svijetu, a nisam sreo srećnog čovjeka…”
Nije li pretjerao čovjek u svom lamentu na rubu groba? Neupitno je njegovo iskustvo i gorčina sa uvjerljivim izvorima, ali govoriti o drugima i reći da nema sretnih ljudi, čini mi se neuvjerljivo. A ipak počinjem da se pitam.
Ona je stigla iz daleke Švedske. Ni mlada, a ni stara, u zrelom dobu koje prelazi u starost. Došla svojoj Bosni da je vidi, zagrli i u njoj uživa. Priča, priča, priča, puna joj usta riječi koje izlaze jedna za drugom kao balončići kad dijete puhne u onaj krug sa sapunicom. Kad se i ona sama zasiti priče, zapjeva. Divan glas. Navela je puno razloga da čovjek može zaključiti da se radi o jednoj hiperaktivnoj i uspješnoj ženi. Prevodi, piše dječiju poeziju, režira, snima pjesme… A onda otkrije kako ju je napala bolest reumatični artritis i kako svaki mjesec mora da dobija skupe, strašno skupe injekcije, ali hvala bogu da joj pomažu i hvala bogu da je u Švedskoj, gdje malo država, malo ona s lakoćom izlaze nakraj i s tim izdatkom. Onda mi ispriča kako je izgubila šestoro djece, drama za dramom, razočarenje za razočarenjem. I na kraju kaže kako je njena sestra bliznakinja imala sreću da dobije jedinca, ali ga je izgubila. Imao je 23 godine kad je skočio sa 13. sprata u smrt. I odjednom, vidim sjenku umora na licu moje vedre sagovornice. I ne mogu da ne kažem:
”Znaš, čini mi se da je tvoj život ipak pun drame i tuge?”
”Da, jeste, ali šta može čovjek osim da to potisne i živi dalje.”
Sa svojim drugom iz gimnazije nisam se vidio punih pedeset. Dolazio je vozareći iz Podgraba svaki dan. Čuvenim ćirom. Kaže da je plakao kad su ga ukinuli i kad je jednog dana došao na stanicu, a tamo čekao autobus umjesto legendarnog ćire. Rat ga zadesio na Palama. I tu se dotičemo dviju priča. Najprije ga pitam da li je poznavao moju kolegicu iz studentskih dana s kojom sam se nadrugovao, u njenoj kući koji put i prespavao.
”Ooo, itekako dobro sam je poznavao, mi smo osnovnu školu završili u istom razredu. A kad je počeo rat, dovela mi je specijalce u kuću da me ubijede da se iselim iz svog stana. Mogu misliti šta je drugima bila spremna uraditi s kojima nije drugovala.”
Moj drug je Musliman. Pale su logično postale nezgodna lokacija za stanovanje. Ali kako izaći, kako se probiti do Sarajeva?
”Otišao sam do lokalnog šefa policije, znali smo se, ali ništa posebno u smislu prijateljstva. Napisao je i potpisao dozvolu da možemo putovati u Sarajevo, striktno naređeno da niko ne smije moj auto da otuđi… Poslao me nekim okolnim putevima i mogu reći – spasio život. Nakon rata me nazvao i zakazao sastanak, diskretan na Palama. Podigli hašku optužnicu protiv njega i on me pitao da li bih bio svjedok njegove odbrane: ‘Da kažeš samo ono šta je i kako bilo u tvom slučaju?’ Pristao sam. On je bio oslobođen i onda me nazvao: ‘Zahvalan sam ti, a mogu ti reći da sam se od tebe manje nadao da ćeš pristati da svjedočiš od desetine drugih kojima sam puno više pomogao, direktno im živote spasio.’ Nisu htjeli da svjedoče.”
Prije te večeri sastali smo se maturanti Prve gimnazije, pedeseta godišnjica, nekih više nema među živima, neki nisu mogli, neki nisu htjeli doći. Duga priča o razlozima. I tužna. Jer, zašto smo se otuđili, zašto razišli mi, djeca iz Prve, koja su sanjala slične snove. Došla je i čuvena novinarka iz Beograda. Pisao sam o njoj nimalo lijepo, oslanjajući se na sjećanja i svjedočenja. Prišla mi je s osmijehom, pružila ruku i rekla: “Toni, nisi se nimalo promijenio”. Neku nelagodu sam osjetio u želucu. Da, to je bila ona. U svakoj situaciji spremna da odigra ulogu koja joj koristi. Nisam otišao s njima na večeru u Istočno Sarajevo. Ostali smo N. i ja i odlučili da sjednemo u neki od obližnjih restorana.
”Ja sam rekla da neću ni mrtva tamo, zato što je moj otac bio zatočen na Kuli u ratu. A jedan od stražara je vlasnik tog restorana u koji su oni otišli…”
No, vratili smo se našoj mladosti i uspomenama zavrtjeli vlastite filmove, govorili o ljubavi, djeci, drugim zemljama, običajima i ljudima među koje nas je sudbina smjestila.
Nema ljepšeg utočišta od sjećanja na mladost.
Na mladost me podsjetila revnost mog drugara, novinara iz jedne makedonske TV kuće. Bilo nas je dvadesetak i svi smo se našli kao gosti na večeri u jednom poznatom restoranu. Sve nam potaman. Šalimo se, pjevamo, pijuckamo i zalažemo domaćim delicijama. Ali drug iz Makedonije ne skida pogled sa tableta. I obraća se brižnim glasom ostalim za stolom: “Ej, bre, vidite li vi šta se dešava na Kosovu? Auuu, brate, na šta će ovo da izađe?”
Kolega D, naš sarajevski domaćin, pogleda ga onako mangupski:
”Hoćeš da ti ja kažem šta mislim o tome?”
”Šta?”, pita Makedonac.
”Zaboli me… za Kosovo.”
”Ali Vučić poslao specijalce?”
”I za to me zaboli”, viknu naš D. i diže čašu da nazdravimo ovim veselim trenucima.
Makedonac se opustio tek nakon ne znam koje čaše. Toliko mu je trebalo da shvati da ni tamo ni nigdje ne može on ništa promijeniti, ma ne može ni uticati i da nam je život servirao krasnu mogućnost da ga slavimo i uživamo u njemu.
