”’Potop’ je emotivna bomba, prepuna preciznih, izrazito sugestivnih metafora vulkanske snage i naboja”, napisala je za T-portal Gea Vlahović o novom romanu Damira Karakaša. Sa književnikom smo razgovarali o “Potopu” i mjestu koje ova knjiga zauzima u njegovom autorskom opusu, o načinima na koje glavni junak nastoji razumjeti sebe, pronaći mir, kroz kontinuirani dijalog sa prelomnim trenucima u vlastitom životu.
Nedavno ste objavili novu knjigu “Potop”. Sa njom ćete se i predstaviti banjalučkoj publici, u okviru festivala književnosti Imperativ. Knjiga započinje citatom njemačkog pisca Wolfganga Borcherta iz drame “Vani pred vratima”: “Prepoznao sam jedan cvijet, jedan žuti maslačak. Bio je to jedan mali, žuti maslačak”. Maslačak jeste jedan od motiva koji pokreću pripovjedačeve reminiscencije u “Potopu”. Kako je nastajala knjiga i kako je dobila ime?
– Da, “Maslačak” je doista velika knjiga priča, u sjajnom prijevodu Ivana Ivanjija, za koju ni mnogi pisci nisu nikad čuli. U mojoj biblioteci ta knjiga zauzima posebno mjesto. A počeo sam pisati “Potop” u samostanu na Cresu, zapravo kucati na pisaćoj mašini još tamo 2018. u sklopu projekta Rijeka Europski grad kulture.
Temeljna estetska kategorija
Redovnici su me tada jedva pustili unutra jer im baš nisam ličio na pisca, a bili su i sretni kada sam najzad otišao, jer očito više nitko ne voli taj zvuk, živcira ih, pa sam zadnje dvije godine često kucao u šumi, a samo bi mi poneka ptičica kuckajući u istom ritmu ljubazno odgovorila. No, taj stroj mi je jako puno pomogao u svemu ovome, jer se na mašini naprosto misao drugačije strukturira, a osim toga, kompjuter nas zove na brzinu. Kasnije sam roman izrezao škarama, napravio popriličnu gomilicu od toga papira, godinama sve to preslagivao, lijepio po zidu sobe, puštao te fragmente da dozore, slagao, puno se igrao montaže koja je primjerice za Ejzenštejna ne samo tehničko-konstruktivni postupak nego i temeljna estetska kategorija, naposljetku skratio više od pola teksta, što uvijek radim, i da me neki put urednici ne zaustave, možda kod nekih romana ne bi bilo nijedne stranice. Iskreno, ja nisam nikad ni sa čim skroz zadovoljan, to me i tjera naprijed, a ima takvih dana kad bih, da mogu, sve svoje knjige zapalio, možda ostavio tek par stranica.
Govoreći o tome, “Potop” je lirski i koncizan, a opet sveobuhvatan na nepunih stotinu stranica. Zapravo, sada već govorimo i o Vašoj poetici. Da li je način na koji ste oblikovali “Potop” došao spontano, uslovno rečeno, ili kao logičan nastavak Vaših prethodnih knjiga u tom smislu? Da li je poetska “škrtost” najbolji način da se neke priče ogole do kraja?
– Kao kod Gogolja, dinamika i kompozicija su ovdje stalno u igri jezika. Borim se oko teksta, volim umisliti da ga mučim sve dok mi ne prizna istinu, imam i sjajnu lektoricu Neli Mindoljević, i nikada to nije ono klasično lektoriranje, već prije svega puno razgovora, do najsitnijih mogućih detalja, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim razinama. Moram reći i da je ovo tekst kojim sam želio usporiti čitanje, ne možete ga brzo čitati, i upravo zbog te sporosti književnost će i opstati.
Pripovjedač u romanu iza sebe ima propali brak, nije mu dopušteno da viđa dijete; on se prisjeća različitih dijelova svog života i zaglavljen je u stalnoj potrazi za mirom. Jedan dio tog života pripada i ratu. Na koji ste način tu temu inkorporirali u ovu potragu?
– Vezano uz pitanje rata, način na koji ujak izgovara rečenicu Majakovskog: rat je odvratan, pozadina još odvratnija, daje odgovor na to. Bio sam u ratu, imam u tome iskustva, ne bih ga nikada nikome poželio. I sve je to besmisleno, vi ste u rovu s ljudima s kojima u miru nemate nikakve veze, pa kad se rat završi, onda vas suborci ganjaju zbog neke knjige, zbog nekih stavova, kao što su mene. Inače, stalno ističem da je i trud talenat, da treba puno čitati, raditi na sebi, jer svaki napor vodi nekom saznanju, no, u pisanju je i jako važno iskustvo, jer ono što ne doživljavamo u sebi, to nije tako duboko. Danas pisci često nemaju životnog iskustva; pa ja sam već kao mlad prošao taj rat, oženio se, lutao po svjetskim metropolama bez dinara u džepu, postao otac, razveo se, a najgori je možda taj razvod, jer svaki razlaz s osobom koju voliš je neka vrsta smrti. Kako neki kažu, rat je zajeban, ali u njemu možeš samo jednom poginuti, u miru možeš poginuti nekoliko puta, što se meni i dogodilo.
Je li Hana, ženski lik u romanu i pripovjedačeva ljubavnica, to mjesto kojem on teži? Funkcioniše li ona, obremenjena simbolikom, kao željeni prostor sreće i ljubavi?
– Ne volim previše objašnjavati svoje knjige, neka čitatelji sami dođu do nekih stvari, jer ja često ostavljam prazne plahte u koje se oni mogu upisivati. A kad me pitaju o knjizi, kao kad me pitaju kako pišem, to je kao kad mjesečara pitate kamo ide, pa on padne s krova. I tko je uopće ta Hana, je li to Davičova Hana, je li Kišova, i kakav to život živi glavni lik, u potrazi za mladenačkom fatamorganom zvanom sloboda. A nije lako, jer kako kaže Cioran i sam život ima nešto demonsko, samo življenje ima nešto demonsko, to je neizbježno, čovjek je životinja, osuđena životinja, samo ima tih perioda kad se ta životinja malo smiri. Ovdje opet pričam o ratu, o svijetu u kojem živimo, a povijest je demonstracija nehumanosti čovjeka.
Nemamo ovdje klasičnih zapleta, već smo radije uhvaćeni u brojne fragmente. Sjećanje na rodno selo, početak rata i tako dalje. “Potop” zadržava dobar dio Vaših dosadašnjih stilskih i tematskih sklonosti. Je li “Potop” autofikcionalno djelo i u jednom njegovom obliku?
– Prvo par riječi o pisanju, naime, kod svog pisanja koje ima jako puno faza, a uglavnom je to više brisanje, nego pisanje, volim osluškivati svaku točku, zarez – uglavnom, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim mogućim razinama. Isto tako, ne volim brbljanje, usiljenu polifoničnost, izvještačenu kaotičnost stila, moji književni favoriti oduvijek su bili sjajni stilisti, Handke, Crnjanski, Kiš – isto tako ja i dalje učim, proučavam prave majstore, primjerice, kako Crnjanski mijenja vremena, kako odnose između likova rade Remizov, Platonov, pa Kafka, Tolstoj, za kojeg kažu da je jedini normalan genije. On je i pisac kojeg sam prvog čitao, imao sam oko deset godina, pronašao sam ga u poljskom klozetu koji je tako postao moja prva biblioteka. Tek sad kužim neke stvari, jer kad za sebe pomisliš da si genije, onda ideš tri koraka unatrag. Nikad se nisam ni doživljavao ozbiljno, to mi jako pomaže, uvijek sam sumnjao u sve pa i u svoju literaturu. Svjestan sam i da će o našoj književnosti najbolje i najpravednije suditi vrijeme koje će tek doći. A što se tiče fikcije, za sebe bih rekao da pišem romane koji nisu lažni. A okruženi smo gomilom lažnih romana, ne mogu to čitati.
U kakvoj je još vezi “Potop” sa Vašim drugim knjigama?
– Pa to je možda trebala biti moja prva ili druga knjiga, kao Kišu “Mansarda”. Ali nije tajna da ja ne volim uhodane prozne oblike, nekakve trendovske teme, modu u književnosti i nijedna moja knjiga nije ista. Isto tako volim u književnosti riskirati, istraživati, a kako kaže Proust, obaveza pisca je prije svega da otkrije nešto novo i da spriječi sam sebe da ne počini svoj najteži zločin, da ne ponovi otkriće prethodnika. Ovdje su mi bili važni i akvareli Karla Sirovyja, kojeg spominjem u romanu, zatim glazba Glenna Goulda dok svira sagnute glave, a nos mu ponekad dodiruje tipke, neki crno-bijeli filmovi, neki pisci, Cvetajeva, Kiš, Borchert, Remizov koji je uz pisanje izrezivao od papira đavolčiće i govorio da jezik u literaturi mora biti kao nakostriješene bodlje ježa.
Dio knjige čine i Vaše ilustracije. Tu su crteži ptica, križeva, maslačka itd. Na koji način su oni dio priče iz “Potopa”?
– Sa tim crtežima sam povezivao poglavlja. Imao sam prije toga i bilježnicu sa crtežima i tekstom, u čemu mi je pomagao i svjetski konceptualni umjetnik Dalibor Martinis, njegove skice bile su mi jako inspirativne, dizajn je radila Lana Cavar, radio sam s mnogim vrhunskim dizajnerima, a ona je top, pročita rukopis, analizira, razgovara s autorom, malo tko u ovoj današnjoj brzini tako radi. Kad već govorim o ljudima koji su mi pomagali, moram spomenuti i svoju ženu Mitru, koja mi je ključna osoba kod svih mojih knjiga, stroga je, pa se znamo i posvađati.
Upravo ćete u okviru Imperativa otvoriti izložbu crteža na kojima su pisci koji su na određene načine uticali na Vaš spisateljski rad. Možete li nam reći nešto više o tome?
– Još kao dječak u Lici sam crtao, slikao, radio sam i kipove od drveta, a sjećam se kako su moje prve izložbe slika, tempere na staklu od razbijenih prozora, bile u šljiviku, vezao sam ih za špagu za šljive, pa je izgledalo kao da su šljive rodile slike. Moji nisu voljeli to crtanje, možda su mislili da bih mogao postati umjetnik, a znate kako je to na selu, umjetnici su u svom svijetu, figuriraju kao luđaci, djed je govorio šta trošiš bezveze olovku, olovka je za pisanje, a otac je, da me nekako društveno iskoristi, pronalazio poslove poput onih da farbam žljebove ili ograde. Problem je bio što moji crteži i slike nisu bili baš lijepi pa su ih se ljudi pomalo i bojali. Kako nisam odustajao, tu je po selima prolazio neki tip koji je za dobar novac crtao one portrete po groblju, pa se moj otac nadao da bih možda mogao takvu karijeru imati. Kasnije sam u srednjoj školi počeo objavljivati karikature i crteže u najprestižnijim jugoslavenskim novinama, u Ježu, Vjesniku, dobio sam i neke nagrade. A ova izložba koja je bila u Zagrebu, pa sad u Banjoj Luci je na neki način uvod u moj roman “Potop”, pošto se u tom romanu bavim umjetničkim interesima protagonista u sferi književnosti, ali i slikarstva, ovdje su pisci koji su za mene bili formativno jako bitni.
Spleteno od samih suština
Puno je tu sjajnih književnica i književnika koji su i pomalo zaboravljeni, a koji će možda na izložbi nekoga potaknuti da ih se ponovno sjeti, pročita, otkrije, kao što su Remizov, Andrej Bjeli, Nathalie Sarraute, naravno ima i onih poznatijih poput Kočića, Nušića, Cvetajeve, Ahmatove, Ivane Brlić-Mažuranić, Anđelke Martić… Ali htio sam ih predstaviti ne samo kroz crtež, te portretne studije iz neke moje vizure, nego i kroz neku vrstu teksta, asocijacije, komentara, jer profesor Frano Dulibić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji sve to vodi, došao je na sjajnu ideju da probam na taj način tekstualno komunicirati sa svim tim piscima, pa mi je to bio i nekakav izazov, što za mene znači neki pisac, što me za njega veže, koja mi je prva misao kad čujem za njega ili što biste nekome u jednoj rečenici rekli o njemu. Evo recimo, Miodrag Bulatović u čijem sam selu u sjeveroistočnoj Crnoj Gori nedavno bio, volio sam ga čitati, a pošto mu kćer Barbara, inače redateljica, živi u Ljubljani, ja sam joj jednom rekao, molim te daj mi za uspomenu nešto od svog staroga, bilo šta, može komadić olovke, ona je rekla, mogu ti dati njegovu kolonjsku vodu.
Sjajno! I, evo, nekoliko pitanja za kraj. Pišete li romane kakve biste i sami voljeli čitati?
– Ne mogu drugačije, a preferiram romane u koje se ne trpa sve do čega se dođe, opisi, mišljenja, rasprave, pokušavam pisati knjigu spletenu od samih suština. No, trebaju mi u pisanju uzavrela osjećanja, strast, kao kod Kafke, koji kad ide sa posla, preskače po tri stepenice. Svoj tekst nekad pretvaram u tuđi tekst, tako ga čitam, a kad mi se učini da bih volio da je moj, onda je to ono što sam na neki način htio.
Koga trenutno čitate, a kome se uvijek vraćate? Kakav je Vaš pogled na recentno hrvatsko, ali i regionalno književno stvaralaštvo? Da li je književnost otvorena novim glasovima, njihovim pričama?
– Uvijek čitam, pa zar nije književno stvaranje svaki put više čitanje nego pisanje, jer pri svakom našem čitanju, neka knjiga postaje nešto drugo, mijenja se u našim rukama, nudi nam neke nove odgovore, neka nova životna iskustva. Čak, pošto iskustvo čitanja neke knjige može biti isto onome kad se zaljubimo, možemo se ponovno zaljubiti u neku knjigu, što mi se i događa. Inače, čitam i mlade pisce, u žiriju sam Kritične mase za pisce do 35 godina pa dosta toga pročitam i uvijek me veseli kada dolaze novi talenti. Čitam i druge pisce, nekima se stalno vraćam jer, kako kaže Nabokov, računa se samo drugo ili treće čitanje, a puno je pisaca koji su me formirali. Općenito, volim rusku literaturu, Cvetajeva, Ahmatova, Mandeljštam, Majakovski, Oleša, Pilnjak, Remizov, Arcibašev, Bjeli, Platonov, naravno i puno pisaca s ovih naših područja. Imamo odličnih pisaca.
Kakva su Vaša iskustva književnih festivala? Što od njih ovdje može očekivati publika, a što dobiju književnici/ce?
– Dobra, svuda sam u zadnje vrijeme bio, honorari su bili dobri. Posebno je bilo u kultnom kinu Babylon u centru Berlina. A najzanimljivije mi je svakako bilo u egipatskom gradu Zakaziku u srcu pustinje. To je bilo povodom promocije “Eskima”, to je prvi prijevod s hrvatske književnosti na arapski. Bio sam i gost u Aleksandriji, Kairu, Egipćani su mi ostali u sjećanju kao dobri ljudi. Nisu znali odakle sam, gdje je Hrvatska, ali kad bih im spomenuo da je Tito iz moje zemlje, klanjali su mi se do poda. A kad nastupam, dajem sve od sebe, bitno je da ne bude dosadno, dosada je smrt za umjetnost.
