Faruk Šehić: gdje si? Prije tri dana u LCB-u na Wannseeu, u Berlinu imao sam promociju moje knjige pjesama “Meine Fluesse” (“Moje rijeke”, 2014.) zajedno s knjigama Ane Pepelnik i Livije Stefan. Prevela Rebekka Zeinzinger, a objavio Parasitenpresse iz Kelna. Šta reći: Radi se- nekad je umor jači i od književnosti. Knjiga “Moje rijeke” je izdata još 2004.godine. Punih deset godina živog predstavljanja ove knjige koja je odmah po izlasku iz štampe dobila važnu regionalnu nagradu. Nekako je povremeno izranjala iz vode, zablistala na promocijama kao intermeco između ostalih Farukovih dijela, obećavajući svoje trajanje “do posljednjeg čovjeka”. Berlin joj je postao kao povremeno mjesto stanovanja.
Knjiga poezije nagrađivanog, suvremenog bosanskohercegovačkog književnika, sastavljena od tri ciklusa od kojih svaki nosi naziv rijeke- Loara, Spree i Drina. U ciklusu Drina, ujedno i posljednji u knjizi, autor progovara o vodi kao sjećanju na zločine, krv i leševe… U prva dva ciklusa u knjizi, Loara i Spree (jedna francuska, jedna njemačka rijeka), autor proširuje kretanje i tok rijeka, misli, pjesme na daleke krajeve, oceane…
“Moje rijeke su zaista sjajna knjiga. I više od toga. Pozicija kritičara koji treba da takvu koncentraciju bola, tuge, razočaranja preporuči za čitanje u najmanju ruku je aksimoronska, jer kako preporučiti nešto što u vama izaziva mučninu i tugu. Ipak, ubjeđen sam da je ovo jedna od najboljih pjesničkih knjiga napisana na bosanskom jeziku u posljednih mnogo vremena. Čak iako nije najsavršenija, ona je poput bujice, vodene stihije, nemoguće je pred njom ostati ravnodušan. Faruk Šehić se njome potvrdio kao jedan od najvažnijih stvaralaca postjugoslavenske književnost, a ja bih rekao i mnogo, mnogo šire.“, Vladmir Arsenić za E- novine.
“Svoj stav prema datoj neumitnosti ovaj pjesnik je iskazao kroz višeslojnu energiju i biće svog jezika. On je imao snage i talenta da u (s)likovnost i magičnost svog stiha, kao najvažniji dramatski, proscenij, sažme svoju misao, svoje iskustvo i sojećanje svijeta, istovremeno usmjeravajući, bez ostatka, i čitaočevu svijest u tom pravcu.“, Jovanka Vukanović Dan
