Šesti april s ponosom se obilježava kao dan kada je Sarajevo oslobođeno od fašista u Drugom svjetskom ratu.
Tada su u borbama za oslobođenje grada kroz Višegradsku kapiju na Vratniku borci 16. muslimanske narodnooslobodilačke udarne brigade podržani grupama Narodnooslobodilačkog pokreta oslobodili Sarajevo.
Tim povodom prisjećamo izdanja Oslobođenja iz aprila 1945. godine i teksta koji potpisuje pukovnik Sujelman Filipović, tadašnji ministar šuma.
Tekst objavljen 14. aprila 1945. godine prenosimo u cijelosti.
Vjera u slobodu
Bosna i Hercegovina slavi veličanstvenu slavu, a sa njom slave i svi narodi naše domovine. Prsnula je još jedna značajna karika u lancu fašističkom, jedna od pretposljednjih u našoj zemlji. Šeher je slobodan. Sarajevo, naše drago Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, konačno je obasjalo sunce. Nad šeherom viju se zastave slobode. Jugoslovenska Armija u svojim podvizima, u svojoj junačkoj ratnoj istoriji ovjenčala je svoje zastave još jednim lovorovim vijencem i upisala je zlatnim slovima još jednu veličanstvenu pobjedu. Bosna i Hercegovina, gorda je i ponosna sa svojim sinovima i kćerima, drugovima borcima i rukovodiocima, koji su svojom vlastitom snagom, svojom krvlju, krvlju naših najboljih sinova i kćeri, pod komandom velikog sina naše otadžbine Maršala Tita, iskupili svoju slobodu za vječita vremena. Mi smo isto tako gordi činjenicom, da su se pred bedemima sarajevskim pri njegovom oslobođenju našle i srbijanske jedinice, kao što su pod bedemima Beograda zajednički prolili krv Srbi, Hrvati i muslimani Bosne i Hercegovine. U ovom času naše misli i zahvalnost upućeni su onim div-junacima, koji osvjetlaše naš obraz i sačuvaše našu čast.
U okovima švapskih i ustaških zločinaca zarobljeno i mučeničko Sarajevo moralo je četiri godine da stojički izdržava duhovnu bol i mučenje, moralo je da izdrži bijedu i patnje svake vrste. A ono se je odražavalo, puno vjere u slobodu. Ono je nakostrušeno i škripeći zubima čekalo svoj čas. Sarajevo je gledalo s pouzdanjem u Romaniju, Jahorinu i Igman planinu. Sarajevo je znalo da više njega budno bdiju sinovi istočne Bosne, kršni Hercegovci i ljuti Krajišnici. Znalo je da su u blizini osvetnici, borci Jugoslovenske Armije, nosioci slobode, bratstva i ravnopravnosti. Baš zbog tog unutrašnjeg zbivanja u dušama Sarajlija i zbog njihova podzemnog rada u krvi ogrezla ustaška policija i gestapo, u svom strahu i bjesnilu, hapsili su, ubijali ili tjerali u Iogore ne samo odrasle ljude već i nevinu djecu. Njemačka vojska držala je obruč oko Sarajeva do krajnje mogućnosti, samo da bi iscijedila našu dušu. No ukoliko je bol Sarajeva bila veća, ukoliko su fašisti bili okrutniji, u toliko je slobodna Bosna i Hercegovina više težila za oslobođenjem svoje prijestolnice i bila upornija u borbi za njeno oslobođenje. Još pred nekoliko dana držali su ustaški džambasi manifestacione zborove u Sarajevu i podizali duh svojih bijednih sumišljenika, govoreći o svojoj pobjedi. A danas sluge švapske, izdajice narodne, pljačkaši, razbojnici, palikuće, krvoločni zlikovci, ustaše bježe izbezumljeni za svojim gospodarima, ostavljajući za sobom samo crnu uspomenu i gadan trag. Njihova zlodjela posljednjih dana i njihovo zvjerstvo budi u našim narodima još više čežnju za pravdom i osvetom. Ali nema za njih mjesta među ljudima, za njih nema skrovišta. Ni u mišjoj rupi neće se skriti. Pravda je dosežna i ona će ih naći.
Otpor naroda
Mučenička, ali junačka i nikad nepokorena Bosna i Hercegovina, digla se je na ustanak već 1941. godine. Čast pripada braći Srbima, koji su borbu poveli i do kraja je, kao najmnogobrojniji, nosili zajedno sa ostalim narodima Jugoslavije. Bosna i Hercegovina vodila je četiri godine nepoštednu borbu protiv nasilnika okupatora fašističke Italije i Njemačke i protiv izdajnika i zločinaca ustaša, SS-ovaca, četnika i svih čankolizaca, slugu švapskih. Ona je vodila nepoštednu borbu, gotovo goloruka, ali naoružana nacionalnom slobodarskom misli i visokim moralom, otimajući oružje iz ruku mnogostruko jačeg neprijatelja. U zajednici sa svim bratskim narodima Jugoslavije, morala je Bosna i Hercegovina da izdrži ne samo oružanu borbu već i borbu protiv fašističke i profašističke propagande, koja je svoju oštricu uputila protiv ujedinjavanja naših slobodoljubivih snaga. Ali ni laži, ni avijacija, ni topovi, ni tenkovi nisu mogli da slome duh i otpor naših naroda. U nejednakoj borbi protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja, čeličila se je naša snaga, jačao duh naš i sve više plamtila ljubav prema slobodi, pravdi i istini, a rasla je mržnja prema okupatoru i njegovim zlikovačkim slugama ustašama i svim ostalim dželatima naših naroda.
Tragedija koja je 1941. godine snašla Jugoslaviju razotkrila nam je sve zlo, koje se u njoj skrivalo. Ta tragedija donijela nam je strahovite posljedice po žrtvama i patnjama, ali nam je pokazala put ka boljoj budućnosti. Mržnja vještački unesena među braću još za vrijeme Turaka, njegovana pod Austrijom, iskorišćavana za vrijeme stare Jugoslavije, izbila je 1941. godine kao neka bujica iz zatvorenog korita. Tako vještački podržavanu mržnju koristili su fašisti, Nijemci i Talijani u podle svrhe, u svrhu uništavanja naših naroda. Ma da su fašistički okupatori u svim porobljenim zemljama postupali istim metodama, nigdje nisu postupili podmuklije i nečasnije kao kod nas. Hitler, iskorišćujući našu neslogu, zasnivao je sve svoje planove na našoj podvojenosti i mržnji, sa krajnjim ciljem da nas uništi.
Prije svega raspačao je Jugoslaviju na parčad, a naše narode još više zavadio. Komadanju Jugoslavije kumovali su razni Pavelići, Kulenovići, Hadžići, Nedići, Ljotići i Rupnik, i stavljajući se pod skute švapskih gospodara. Poznavajući našu braću Srbe kao najotpornije i najžilavije, njih je Hitler razdijelio među svoje fašističke zvijeri. Nikome od njih nije krivalo. Dijelove su dobili Nijemci, Talijani, Mađari i fašistička Bugarska. Hitleru je to trebalo za bližu kao i za dalju budućnost. Trebalo mu je zato da mu Srbi ni za čas ne bi u ratu kvarili račune, a poslije rata, onako kako su oni mislili “uspješno završenog rata”, imao je Hitler razčišćene pojmove, šta će i kako će učiniti. Ubijanje i klanje Srba od strane Nijemaca, Talijana i Mađara, ubijanje Hrvata od strane Talijana i Mađara, ubijanje muslimana od strane švaba, četnika i ustaškog divljanja, pokazivali su kakvu sudbinu Hitler na kraju sprema ne samo braći Srbima već i svim našim narodima.
Gigantska borba
Postavljanje narodno-oslobodilačkog pokreta na najširu demokratsku osnovu, vezano je za Bosnu. Dalekosežne i istorijske odluke AVNOJ-a, kojima su udareni temeIji naše nove državnosti, temelji demokratske federativne Jugoslavije, donesene su usred Bosne, u gradu Jajcu. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu priznato je i odlučeno, da Bosna i Hercegovina bude federalna jedinica u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. To je jedna od najkrupnijih tekovina koje su postignute odlučnom voljom i borbom svih naroda Jugoslavije, a to će reći i borbom i voIjom nas Bosanaca i Hercegovaca Srba, muslimana i Hrvata. Tom odlukom otklonjene su za vječita vremena svađe između braće Srba i Hrvata. Bosna i Hercegovina na taj način neće više biti kamen spoticanja, već čvrsta spona između braće Srba i Hrvata.
Danas, kada su cijela Hercegovina i najveći dio Bosne slobodni, u oslobođeno Sarajevo ulazi sa Jugoslovenskom vojskom i Predsjedništvo ZAVNOBIH-a na čelu sa predsjednikom, našim popularnim Đedom Dr. Vojislavom Kecnanovićem. Sa njima ulazi novi duh, duh bratstva i jedinstva naroda, misao vodilja u gigantskoj borbi naroda.
Značaj oslobođenja Sarajeva ne leži samo u velikoj pobjedi naših junačkih korpusa, naše slavne vojske. Ne leži samo u velikom operativnom preimućstvu, koje se dobiva ovom pobjedom. Oslobođenje Sarajeva ima svoj krupan politički i privredni značaj. Oslobođenjem Sarajeva dobiva se neprekidna veza između Srbije i krajnjeg dijela zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore, dobiva se neprekidna veza sa Hrvatskom, dobiva se neposredan dodir sa prijestolnicom i obratno, dakle veza za koju smo se tako uporno borili. Ali naročita važnost za Bosnu i Hercegovinu leži u činjenici, što za Bosnu i Hercegovinu nastaje faza pojačane aktivnosti u izgradnji državnosti federalne Bosne i Hercegovine u izgradnji narodne vlasti.
Nema sumnje, da će Sarajevo sa puno žara unijeti svu ljubav i angažovati sve rodoljubive snage u čvrstom vezivanju fronta i pozadine, da će se svi čestiti Srbi, muslimani i Hrvati zauvijek zbratimljeni naći od prvog dana u narodno-oslobodilačkom frontu Bosne i Hercegovine, pomažući i aktivno učestvujući u izgradnji demokratske federativne Jugoslavije.
Obnova zemlje
Iskrvavljena i teško porušena Bosna i Hercegovina zahtijeva od svih svojih sinova najveći samoprijegor i zalaganje, u prvom redu da se neprijatelj vojnički dotuče i, jednovremeno, da se žilavo i uporno radi na obnovi zemlje, toliko izmučene i stradale.
Pozdravljajući šeher Sarajevo, a preko njega i svu braću Srbe, muslimane i Hrvate Bosne i Hercegovine, ja molim svoje zemljake, da se nađu svi na okupu u borbi protiv neprijatelja, a za jedinstvo i veličinu demokratske Bosne i Hercegovine u federativnoj Jugoslaviji.”
