”Od početka novinarske karijere Ahmed Bosnić uporno traga za odgonetkama fenomena i najvećih misterija svijeta, a većina njegovih knjiga, do sada ih je napisao 56, govori o rezultatima i dometima njegovih istraživačkih saznanja.
’Svijet na mom dlanu’ samo je jedno od Bosnićevih djela uz koje su odrastale generacije mladih čitalaca, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u zemljama Balkana i Evrope”.
Ovim riječima je profesor Enver Imamović otvorio javnu tribinu u prostorijama VKBI-ja u Sarajevu pod nazivom “Ekspedicija Amazonija” o kojoj je govorio i koju je doživio novinar i istraživač Ahmed Bosnić.
Središte svijeta
”Amazonija” je zapravo samo jedno poglavlje iz knjige “Svijet na mom dlanu”, koja sadrži šezdeset najzanimljivijih putopisa sa brojnih Bosnićevih putovanja i ekspedicija u najintrigantnije krajeve planete.
U Amazoniju, kaže Bosnić, može se ući na hiljade načina, ali je iz Amazonije teško izaći! Mnogi u tome nisu uspjeli.
– Kada izađete iz aviona, u gradu koji iz milja nazivaju La carita de Dios (Božije lice), osjetićete blagu paniku koju izaziva visinska bolest. To je prirodno, jer ste sletjeli u grad koji se smjestio na visini blizu tri hiljade metara, ispod živog vulkana, koji doseže do samog neba. Grad se zvanično zove Francisko de Kuito, ali ga cijeli svijet poznaje pod imenom Kito, i glavni je grad Republike Ekvador. Starosjedioci Anda Kečue grad su zvali Kui, što znači “To”, a podrazumijeva “mjesto u središtu svijeta”, kazao je na početku izlaganja Bosnić.
Kito su, objašnjava, osnovali Španjolci 1534. godine. U njemu je izgrađen spomenik simboličnog imena La mitad del mundo (Centar svijeta), koji označava ekvatorijalnu liniju, koja našu planetu presijeca na dvije polulopte.
Veliku pažnju ekspedicije Ahmeda Bosnića na samom početku zaokupilo je bogato etnografsko odjeljenje Muzeja del Branko Central u Kitu.
– Posjetioci se najviše zadržavaju u prostoru posvećenom životu malo poznatih amazonskih plemena. Tu, u centralnom dijelu, nalaze se strogo čuvane i zaštićene staklene vitrine sa nevjerovatnim muzejskim eksponatima – tri majušne preparirane ljudske glave! Nisu veće od muške pesnice, a izrazi na njihovim gotovo krepkim licima kao da panično prizivaju u pomoć, pokazujući strah i očaj ljudi koji nasilno umiru, priča on i dodaje da nikada niko nije spoznao kako su vračevi i šamani Čualasa uspijevali iz odsječenih ljudskih glava da očiste moždanu šupljinu i oslobode je mekanih dijelova.
– To su radili precizno, kao da su poznavali anatomiju. Uz to, uspijevali su proporcionalno smanjivati sve dijelove ljudske glave, izuzev kose i brkova. Kako su to radili, čime su se služili, od kojih biljaka su spravljali specijalne tinkture i balzame koji su im u tome pomagali, niko ne zna. Nauka još i danas traga za odgovorima na ta pitanja, objašnjava Bosnić prisutnima.
Lovci na glave
Put ih iz Kita dalje vodi preko Anda do krajnjeg cilja – rijeke Napo i ulaska u prašume Amazonije. Pričao je Bosnić strastveno o tegobama na putu do njedara prašume, strašnim ambisima u koje su gledali iz autobusa, fascinantnim krajolicima, plemenima koja su usput sretali i družili se s njima… U zemlji Ćualasa, nekadašnjih ljutih lovaca na ljudske glave, posjećuju Kuću duhova.
– Iskustvo koje smo stekli boraveći među potomcima lovaca na ljudske glave više je nego vrijedno. Naučili smo da se orijentišemo prema rastu prašumskih biljaka, kako se snalaziti u zelenom bespuću, koji prašumski plodovi su jestivi, a koji su otrovni, kako golim rukama noću uloviti kajmana, vrstu amazonskog krokodila, kako se ponašati ako se nađemo oči u oči sa jaguarom, kako uspostaviti kontakt sa članovima nepoznatih plemena. Šta učiniti ako postanemo žrtve zmijskog ujeda, kazao je.
Njihovo putovanje kroz Amazoniju, s vremena na vrijeme, donosilo im je mnoga uzbuđenja i dramatične trenutke.
Naše putovanje kroz Amazoniju, s vremena na vrijeme, donosilo nam je mnoga uzbuđenja i dramatične trenutke
– Ploveći rijekom Rio Negro, dogodilo se da nas je napustio vodič i bili smo prepušteni skromnim topografskim kartama, putnoj busoli i vještinama snalaženja koje su nas naučili Ćualasi. Ipak, osjećaj da je nemoguće orijentirati se u zelenom i vodenom labirintu u kome ne postoje nikakva topografska obilježja, tjerao nas je da budemo budni i oprezni, prisjetio se i dodao da amazonske džungle kriju jednu od najuzbudljivijih legendi o izgubljenom zlatnom gradu Inka, o čemu možete čitati u njegovoj knjizi.
– Na sreću ili nažalost, nismo otkrili ni ostatke grada Pantiokola niti njegovu bogatu riznicu, ali za razliku od mnogih, mi smo se iz Amazonije vratili zdravi i živi, zaključio je.
