Hrvata u Tuzli je sve manje, a to najbolje pokazuju pusta sela oko Tuzle koja smo posjetili u proteklih nekoliko dana. Prema popisu iz 2013. godine, u gradu soli je bilo 15.396 Hrvata, dok danas, po procjenama onih koji se bave problemom odlaska Hrvata iz Tuzle, nema ni polovine od tog broja.
Samo u naselju Gornja Obodnica je prije rata živjelo 1.200 stanovnika hrvatske nacionalnosti, dok ih danas živi manje od dvije stotine. Jedan od onih koji se nije okrenuo lagodnijem životu na Zapadu je Ilija Stojak, poljoprivrednik koji uzgaja voće i svinje.
Ni industrije ni ljudi
– Imam trenutno 16 krmača rasplodnih, sva nerasta i imam prasad, bavim se proizvodnjom mesa. Imam i preradu voća, imam dvije sušare po 350-400 kilograma, sušim razno voće, šljive. Sušili smo i vrganj, pokazalo se kao dobro, priča nam Stojak.
Iz Gornje Obodnice je od kraja rata do danas odselilo više od 1.000 stanovnika, a prema Stojakovim riječima, razlog je to što ovdje nemaju osnovne uslove za život.
– Ovdje se moraš dobro namučiti da bi izvukao dinar iz zemlje. A kad nećeš raditi težak posao, i pri tome ne zaraditi mnogo, onda ideš u inostranstvo, kao što su i naši otišli. Bilo je ovdje prije rata gotovo 1.300 ljudi, sad nema 200 u najboljim danima. Teško je ovdje raditi, jer resursi su jako loši, ističe Stojak.
Naselje nema gradsku vodu, odnosno vodovodna mreža nikada prošla selom na obroncima Majevice.
– Skupljam kišnicu i tako se snalazim, ali i kupujem vodu. Prošle godine sam kupio 18 cisterni vode da bih opstao ovdje. Ove je godine bilo više kiše, pa nas je spasilo, kaže Stojak.
Niz je problema i u drugim selima sa hrvatskim stanovništvom. Sa obronaka Majevice spustili smo se u srce Tuzle, u stara industrijska naselja Hudeč i Bukinje, čije su sve kuće okrenute prema jugu i industrijskoj zoni – Polihemu, Diti, Termoelektrani, Siporeksu, valjda i pokazujući neraskidivu vezu između ovdašnjih ljudi i industrije. Kada je otišla industrija, otišli su i ljudi.
– Bukinje su prazne, ja to mogu reći. Kuća ispod mene bilo je dvoje djece, jedan je u Puli, kuća ispod sin je u Njemačkoj, treća kuća kćerka im je u Austriji, tamo preko potoka djeca i unuci su u Italiji, govori nam Janja Vasilić.
Hrvatske putovnice su Hrvatima iz ovih krajeva otvorile sve granice mnogo ranije nego drugima, pa danas u Italiji, Austriji i Njemačkoj ima više Hrvata porijeklom iz tuzlanskog naselja Kiseljak, nego što danas ima stanovnika u tom naselju.
– Ljudi nemaju posla, to je glavni razlog. Oni koji imaju posao njima su okidač neke sitnice. Nemamo puteve, auti nam odoše, vidjeli ste put Husino – Kiseljak koji je katastrofalan, nemamo rasvjetu kako treba, nemamo normalnog interneta da se makar čujemo sa bližnjima u inostranstvu, nabraja Danijel Marković iz sela Poljane, koje graniči sa Kiseljakom.
Župnik župe Dragunja Marinko Mrkonjić kaže kako je u selima oko Tuzle odlazak stanovništva krenuo 2000. godine, a intenzivirao se nakon ulaska Hrvatske u EU i mogućnosti bezviznog ulaska u Evropu. Međutim, smatra on, ljudi odlaze jer im ovdje nije dobro.
Nijednog djeteta
– Nevjerovatno je da ljudi u 21. vijeku nemaju pitku vodu, da vodu moraju kupovati i za piće i za stoku. Zimi moraju sakupljati novac i platiti da im se očisti snijeg do njihovih kuća. Zato su ljudi otišli. U našoj župi ostali su samo stariji ljudi, a u nekim selima nema nijednog djeteta. Sjećam se prije nekih 15 godina, kad sam dolazio u župu Dragunja, crkve su bile pune, i župne i filijalne, pogotovo za blagdane, puno naroda i mladih, ali sada su uglavnom stari, prisjeća se župnik Mrkonjić.
Iako su Hrvate iz ovih krajeva otjerali loši uslovi života, kao što su ih iste stvari istjerale iz bosanske i hrvatske Posavine, svoje prste u svemu imala je i politika. Ipak, dok barem jedan poljoprivrednik ostaje na selu, uprkos svemu što je protiv njega, sela i nade u bolji život će biti.
– Pred izbore nam uvijek obećaju vodu, sad nisu i jasno je da su nas otpisali. Ali, možda krene nabolje nakon ovog kandidatskog statusa, jer stisnut će Evropa. Ako hoćete s njima, onda morate uređivati sistem. A to bi morali raditi naši mladi, ali njih više nema na ovom prostoru. Kasno je sad, zaključuje Stojak.
(Cijeli tekst čitajte u novembarskom broju magazina Dani)
