Preživljavanje penzionera u našoj zemlji često je povezano s boravkom u staračkom domu, posebno za one s malim penzijama koji nemaju potomstvo. Međutim, problem nastaje kada penzioneri ne mogu sami sebi priuštiti boravak u domu. Šta onda rade oni kojima je dom jedina opcija?
Većina penzionera ističe da je nemoguće otići u starački dom bez pomoći svoje najbliže familije, posebno onih koji rade u inozemstvu. Fatima Čavkić već četiri godine boravi u staračkom domu i zadovoljna je, ali ističe da boravak ne bi bio moguć bez pomoći svoje djece. Sa samo 300 KM penzije od svoga muža, pita se šta bi bilo s njom da nema podršku djece.
Hasan Duraković je nekoliko godina boravio u staračkom domu nakon provedenih 40 godina u Švicarskoj. Iako se može činiti da je njegova sudbina tužna, on ističe da u domu ima prijatelje i da mu ništa ne nedostaje. Nakon smrti supruge prije osam mjeseci, shvatio je da ne može biti sam i da mu je bolje biti u domu. Naglašava da je zadovoljan i nemao se na šta požaliti.
Jedan od staračkih domova u Bihaću, koji je osnovan 2016. godine, sada je potpuno popunjen. Njihova osnovna svrha je pružanje svega što i porodica može pružiti. Direktorica staračkog doma Villa Adriana, Ines Alagić, ističe da nude sve što je potrebno, od zdravstvene njege do socijalnog života. Oni imaju korisnike koji su tu samo radi druženja, ali također brinu o korisnicima s težim stanjem.
Iako su starački domovi uglavnom ugodna mjesta za starije osobe, mnogi penzioneri žalosno ne mogu priuštiti sebi boravak. Mjesečni troškovi u staračkim domovima kreću se između 1600 i 2200 KM, što je van domašaja za mnoge penzionere.
Situacija penzionera u Bosni i Hercegovini, posebno onih s malim primanjima, stvara velike izazove. Starački domovi su često jedina opcija za one koji nemaju potomstvo ili su sami. Međutim, visoke cijene boravka u domovima predstavljaju veliki problem. Potrebno je tražiti rješenja koja će omogućiti pristupačniji boravak u staračkim domovima, jer svaki penzioner zaslužuje dostojanstvenu starost.
