Devedesete godine bile su teške za cijelu bivšu Jugoslaviju, pa i za pjevačicu Nedu Ukraden koja te godine opisuje kao doba sunovrata.
Iako joj je karijera tada išla nizlaznom putanjom, ona je tih godina bila primorana da okrene novi list i startuje ispočetka. Neda je živjela u Sarajevu sa porodicom. Iako su je mnogi optuživali da je pobjegla, ona je objasnila da nije bilo tako. Otišla je na turneju u Švedsku prije rata i kada se željela vratiti, nije mogla.
“Ja nažalost nisam otišla iz Sarajeva što je izbio rat, ja nisam mogla doći do Sarajeva. Naime, otišla sam iz Sarajeva u martu 1992. godine na turneju u Švedsku i ostala 2 vikenda još plus. Vraćam se početkom aprila, dolazim u Beograd, imala sam taj stan. Dolazim iz Stokholma na aerodrom, čekam nekih 4-5 sati večernji za Sarajevo. Let biva otkazan, vratim se u stan, idem na jutarnji let. Opet da poletim, opet ništa i tako 6 puta. Nešto se kuva i događa”, prisjetila se Neda za Grand.
Tada je već uveliko imala ćerkicu Jelenu koja je sa bakom i dekom ostala u stanu u Sarajevu, neprestano je pokušavala da dođe do njih ali bezuspješno. Iako se još uvek ništa konkrentno nije dogodilo i svi su se nadali da rat neće eskalirati, ona je, kaže, osjećala je da se nešto sprema i bila je veoma zabrinuta za svoju porodicu.
“Ja sam bila neko ko je toliko vjerovao u Sarajevo, toliko sam vjerovala da je apsurdno da tamo izbije rat. U svakom slučaju zabrinuta za sudbinu moje stare majke i oca i mog dvanaestogodišnjeg djeteta, oca molim preklinjem šest puta, pokušavam doći do Sarajeva, neće tata da dođe. Ja prestravljena. Elem ja njih jedva ubijedim, mamu i kćer. One dođu, jedva ih ukrcam na avion preko drugarice. One su došle i ta scena njihovog dolaska na aerodrom, nikada neću da zaboravim, one dolaze ljute na mene. Jelena neće ni da se pozdravi sa mnom”, ispričala je pjevačica.
Momenat kada ih je ugledala će vječno ostati urezan u njenom sećanju.
“Jaknica, neke farmeričice, patike, mama u nekom mantilu, 5. april 1992. godine. To je posljednji dan kad su one došle iz Sarajeva, kad smo mi svu svoju imovinu zaključali u nadi da ćemo doći jednog dana u svoju kuću i više nikad nisam zakoračila u svoj stan, prodala sam ga na daljinu. Sve uspomene, nagrade, toliko dragih uspomena…Otac mi se kasnije jedva probio poslije nekih 20 dana, preko 40 nekih barikada. Otišli su dalje za Lepetane u našu kuću u Boki. Ja sam ostala da budem njihova majka i otac i da se brinem o njima. Ljudi degradirani, ostali bez primanja, dijete sa 12 godina prekinuto školovanje. Gledaš, ne vjeruješ svojim očima, raspade mi se zemlja, raspade mi se karijera, djetinjstvo, razdvoji nas od familije. Nisam čula familiju tu najbliskiju mislim da je prošlo 10-12 godina. Oni se nisu smjeli javiti. Sve crno bez imalo bijelog”, sa knedlom u grlu istakla je Neda.
Uprkos svemu, Neda je uspjela da nakon svega što je snašlo nastavi život i karijeru koja je procvjetala, a danas je ona dama koja izaziva samo divljenje.
“Bilo je jedno doba sunovrata. Najvažniji uspjeh koji sam ja u životu napravila je kako nakon tih devedesetih da sam ostala zdrave pameti i kako sam uspjela očuvati porodicu. Ja sam isprodavala te nesretne imovine što sam imala, šta si mogao dobiti 1996. godine, ne možeš živjeti od pjevanja, zidova, nemam ništa. Htjela sam da otvorim neku galeriju, butik, na kraju ispadne kafić koji je završio paljenjem benzinom. To sve preživjeti, pritom bombardovanje, sankcije… Trebalo je snage nastaviti sa pjevanjem, funkcionisati, ono što je pozitivno u svemu tome je ta pjesma i par dragih ljudi koji su mi dali podršku da opstanem između ostalog i Saša Popović. Skupila sam sve te neke ostatke svog života, napravila jedan novi mozaik, osmislila svoju novu karijeru, okretala list, potpuno drugačiji 2000. godine”, navela je Neda.
