Vrijeme smrti se smatra trenutkom kada osoba doživi srčani zastoj, što predstavlja prestanak električnog impulsa koji pokreće srčane otkucaje. Kao rezultat toga, srce se zaustavlja. Taj trenutak kada srce prestane kucati smatra se najjasnijim znakom da je neko umro, prema medicinskim stručnjacima.
Ali šta se dešava u našem umu tokom tog procesa? Da li smrt odmah preuzima naše subjektivno iskustvo ili se polako uvlači?
Naučnici su proučavali iskustva bliske smrti u pokušaju da dobiju uvid u to kako smrt zahvata mozak. Ono što su otkrili je izvanredno: Na trenutak prije smrti mozga ulazi snažan električni naboj. Jedno istraživanje iz 2013. godine, koje je analiziralo električne signale unutar glave miševa, otkrilo je da su glodavci ušli u hiperalertno stanje neposredno prije smrti.
Neki naučnici počinju vjerovati da iskustva bliske smrti mogu biti izazvana smanjenim protokom krvi, uz abnormalno električno ponašanje unutar mozga. Tako da bi stereotipni tunel bijele svjetlosti mogao potjecati od naglog porasta neuronske aktivnosti. Dr. Sam Parnia je direktor istraživanja intenzivne njege i reanimacije na Medicinskom fakultetu NYU Langone u New Yorku. On i njegove kolege istraživali su kako mozak umire, piše bigthink.com.
U prethodnim istraživanjima, Dr. Parnia je provodio studije na životinjama promatrajući trenutke prije i nakon smrti. Također je istraživao iskustva bliske smrti. “Mnogi ljudi koji su imali takva iskustva govore o osjećaju lebdenja oko sobe i svjesnosti medicinskog tima koji radi na njihovom tijelu”, rekao je Dr. Parnia za Live Science. “Opisuju promatranje doktora i medicinskih sestara kako rade, te opisuju svijest o potpunim razgovorima, o vizualnim stvarima koje se događaju, što inače ne bi znali.”
Medicinsko osoblje to potvrđuje, dodao je. Ali kako bi ljudi koji su tehnički mrtvi mogli biti svjesni onoga što se događa oko njih? Čak i nakon što prestanemo disati i srce nam stane, svijesni smo oko dva do 20 sekundi, kaže Dr. Parnia. Tako dugo, prema pretpostavkama, kora mozga može funkcionirati bez kisika. To je dio mozga koji se koristi za razmišljanje i donošenje odluka. Također je odgovoran za obradu informacija koje prikupljamo putem osjetila.
Prema Dr. Parniji, za vrijeme tog perioda, “Gubite sve reflekse moždanog debla – refleks gutanja, refleks zjenica, sve to nestaje.” Moždane valove iz kore mozga uskoro postaje nemoguće detektirati. Ipak, može proći satima dok naša misaona sposobnost potpuno ne nestane.
Obično, kada srce prestane kucati, obavlja se kardiopulmonalna reanimacija (CPR). To osigurava oko 15% potrebne količine kisika za normalno funkcioniranje mozga. “Ako uspijete ponovno pokrenuti srce, što je cilj CPR-a, mozak će postupno početi ponovno funkcionirati”, rekao je Dr. Parnia. “Što duže izvodite CPR, te staze smrti moždanih stanica i dalje se događaju – samo malo sporijim tempom.”
Druga istraživanja Dr. Parnije i njegovih kolega ispitivala su veliki broj Europljana i Amerikanaca koji su doživjeli srčani zastoj i preživjeli. “Na isti način na koji grupa istraživača može proučavati kvalitativnu prirodu ljudskog iskustva ‘ljubavi‘”, rekao je on, “mi pokušavamo razumjeti točne karakteristike koje ljudi doživljavaju kada prolaze kroz smrt, jer shvaćamo da će to odražavati univerzalno iskustvo s kojim ćemo se svi suočiti kada umremo.”
Jedan od ciljeva je promatranje kako mozak djeluje i reagira za vrijeme srčanog zastoja, tijekom procesa smrti i vraćanja u život. Koliko točno kisika treba da se mozak ponovno pokrene? Kako mozak reagira nakon povratka u život? Pronalaženje granica ovog procesa može poboljšati tehnike reanimacije i tako spasi brojne živote svake godine.
“Istovremeno proučavamo ljudski um i svijest u kontekstu smrti”, rekao je Dr. Parnia, “da bismo shvatili da li svijest biva uništena ili nastavlja postojati nakon što umrete, u nekom periodu – i kako je to povezano s onim što se događa u mozgu u stvarnom vremenu.”