Ovogodišnji apsolutni jadranski ljetni hit u artu je na otoku Hvaru. Pod nazivom “Mediteranski bilizi” (Mediteranean Signs) izložba Peruška Bogdanića (1949) je jedinstvena šansa, sve do 1. listopada, za ponovni susret s djelima jednog od najboljih skulptora naših dana Hrvatske i bivše Juge.
Bogdanić je zaista prva liga. Nikad do kraja ispričana priča. Autor krajnje jednostavnih skulptorskih rješenja čija monumentalnost očarava. Poezija. Evergreen kojim se možete ushićivati danima i noćima bez prestanka. Palača Biankini, neorenesansno zdanje s vrtom iz 19. stoljeća, u kojem je smješten starogradski Muzej, ovog ljeta je zbog ovog velemajstora arta nezaobilazna destinacija.
Uspjeh i karizma
Peruško Bogdanić, danas profesor emeritus Likovne akademije Sveučilišta u Zagrebu, rođen je u Starom Gradu na Hvaru, a školovanjem i djelovanjem je Zagrepčanin već više od šest desetljeća, naglašava se u kontekstu izložbe. Diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje završava i specijalku, 1985. boravi kao gost umjetnik Univerziteta u Minnessoti u SAD-u. Munjevita karijera, uspjeh i karizma u kojima se prepliću kreativnost i pedagoški rad, neobuzdana energija i mašta.
Zvjezdane trenutke niže od samog starta. Još kao sasvim mlad umjetnik osvaja najprestižnija priznanja: Nagradu na 5. jugoslavenskom bijenalu sitne plastike Murska Sobota 1989, čak u dva navrata Nagradu zagrebačkog Salona mladih za kiparstvo 1982. i 1979, sve do najvećeg državnog priznanja Republike Hrvatske za ostvarenja u području likovnih umjetnosti Nagradu “Vladimir Nazor” (2017). Od 1995. predaje na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, profesor i dekan Akademije, usto i omiljeni profesor na Međunarodnoj studentskoj školi u kamenolomu Montraker u Vrsaru koji đacima otkriva sve tajne rada u kamenu.
”Zahvalni smo mu na tom angažmanu jer na hrvatskom likovnom horizontu ne vidimo nikoga tko bi vrsnije i pouzdanije naraštajima studenata prenosio metijerske i artističke postulate kiparskog umijeća”, ističe kustosica hvarske izložbe, poznata zagrebačka povjesničarka umjetnosti Biserka Rauter Plančić. Naglašava ekskluzivnost i originalnost kiparskog govora Peruška Bogdanića. Podsjeća da je tijekom četiri i pol desetljeća stvaranja u drvu, kamenu, bronci, stvorio opus najvišeg ranga za suvremeno hrvatsko kiparstvo. “Odlikuje ga rafinirana metaforičnost i stilizacija forme, jezgrovitost elementarnih plastičkih oblika iznimnih estetskih vrijednosti te perfektna izvedba”, nabraja Rauter Plančić. “Plodan i nikomu nalik kiparski rad”, poentira.
Ponovno čovjeka zabezekne ciklus “Šah Mat Lak”, serija čudesnih skulptura visine preko 2,5 m izvedenih u trešnjinom drvu od 2010. do 2020.
Revitalizira sjećanja na ovu ili onu važnu izložbu iz autorovog CV-a i komentira da su Bogdanića oduvijek voljele i cijenile i struka i publika. Turneja po izložbi u Muzeju Staroga Grada ujedno je i prešetavanje kroz vjerojatno najmisteriozniji fenomen suvremene domaće skulpture. Ponovno čovjeka zabezekne ciklus “Šah Mat Lak”, serija čudesnih skulptura visine preko 2,5 m izvedenih u trešnjinom drvu od 2010. do 2020, a koja je u fokusu kompletnog izložbenog postava. Ukazuje se na kontinuitet umjetničkog promišljanja. Slijede linkovi. Iz 80-ih godina prošlog stoljeća vidiš “Otok” u bronci, uživiš se u “Pučinu” u aluminiju, zatim sliku iz ciklusa “Lutanja starogradskog jedrenjaka Guiseppe Secondo 1865”… U tom henganju mogu se otkriti i ekskluzivni komadi: “Autoportret” izveden u drvu 1987, specijalno za ovu izložbu izliven je u bronci.
Reanimiraju se također sjećanja na sudjelovanja Bogdanića u radu kiparskih kolonija: poznatom međunarodnom kiparskom simpoziju Terra u Kikindi, Koloniji likovnih umjetnika Željezare Sisak i dr. Pomoću fotografija oživljavaju se odlične skulpture u javnim prostorima. Upravo Bogdanić zajedno s kolegom i prijateljem, također Hvaraninom kiparom Kuzmom Kovačićem, radi na monumentalnom 7 m visokom spomeniku “Zagrepčanima palim za slobodu na ulicama svoga grada od 1941. do 1945”. Grad Zagreb naručio je ovaj spomenik od profesora Branka Ružića, a otkriven je 27. 7. 1981. u Spomen-parku Dotrščina, mjestu gdje su ustaše u 2. svjetskom ratu likvidirale na tisuće antifašista.
Bogdanić je osim po iznimnom talentu i originalnosti, vrhunskom dometu skulpture u kamenu i drvu, poznat i po iznimnoj energiji. Od 1995. do 2001. ostvario je ukupno čak 14 impozantnih skulptura. Bogdanić je isto tako kipar koji je na natječajima pobjeđivao i takve zvijezde arta kao što su Marija Ujević ili Dušan Džamonja. Nakon što je prešišao legendarnog Džamonju Poreč je dobio monumentalni nezaboravni “Kip od kiše” izliven u bronci. Kad sve vidiš, pobereš linkove, sumiraš viđeno, onda shvatiš: Bogdanić je čovjek koji sluti budućnost bez šlepanja na sadašnjost ili reminiscencije. U tome je glavna snaga ovog velikog kipara.
Prvi put svoje radove pokazao je upravo na Hvaru 1976. Sve ostalo danas je u antologijama povijesti umjetnosti. Umjetnikova kontekstualna svijest tema je plahti teoretičarskih tekstova. I sada se akcentira da Perušku Bogdaniću mediteranski i hvarski gen ne da mira. Treba li ovdje reći da je otok Hvar zaista magija? Elegancija sunca, mirisa i boja. Na listi svjetske baštine UNESCO-a Hvar je među rijetkim otocima na svijetu koji s površinom od 300 km2 ima toliko službeno zapisanih baštinskih elemenata. Starogradsko polje i povijesna jezgra Starog Grada na Hvaru upisani su na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine 2008. godine. Pod zaštitom UNESCO-a su kao dio svjetske nematerijalne baštine i hvarska procesija Za križen, zatim Čipka od agave hvarskih benediktinki te šira mediteranska baština poput mediteranske kužine, klapskog pjevanja i suhozida, koji su prepoznatljivi motivi otoka Hvara, Dalmacije ali i čitavog Mediterana.
Iz 80-ih godina prošlog stoljeća vidiš “Otok” u bronci, uživiš se u “Pučinu” u aluminiju, zatim sliku iz ciklusa “Lutanja starogradskog jedrenjaka Guiseppe Secondo 1865”
Starogradsko polje je već 2.400 godina pod zasadima istih kultura, masline, vinova loza i dr. Upisano je u Registar kulturnih dobara RH i zaštićen kulturni krajolik od 1993. Ovo najveće i najplodnije polje na jadranskim otocima je također i fantastično arheološko nalazište s preko 120 arheoloških lokacija. Na prostoru Starogradskog polja zabilježeni su nalazi još iz neolitskog perioda (oko 6000 – 3000. prije n. e.) A tek suhozidi. Građenje “u suho” je zidanje s neobrađenim kamenom bez ikakvih vezivnih sredstava. Suhozidi, gomile, terase, trimi, građeni su doslovno golim rukama ljudi. Od tona i tona kamena. Posebno mjesto u svemu tome imaju trimi, kružne kamene poljske suhozidne kućice bez prozora koje su služile za čuvanje alata i kao zaklon od nevremena. Danas su spomenik ljudima na Hvaru koji su imali hrabrosti boriti se sa životom uz malo razvodnjene kvasine i pinku zelja, pišu povjesničari. Ljudi tog vremena nisu bili u stresu, naglašavaju.
Razgovor s Peruškom Bogdanićem ima antistresne efekte. Prefinjen, pribran, budan, duhovit, pametan, inspirativan, savršen sugovornik. Samo za čitatelje Oslobođenja, odgovara na pitanja o svojoj umjetnosti, najnovijoj izložbi, naravno i o Mediteranu. Upitan kako to izgleda izlagati u rodnom gradu, kaže da je Stari Grad na Hvaru napustio kao 5-godišnji dječak. Ali… “Emotivno ga zapravo nikad nisam napustio. Kroz osnovnu školu, na zimske i ljetne praznike dolazio sam kod jednog noneta i drugog noneta, tako da sam u to vrijeme nastavio starogradski život. Prekid nastaje 70-ih, kad upisujem Akademiju i kada ona poveznica koja je bila bitna u cijeloj obitelji, a to su nono i nona s jedne i druge strane, odlaze s ovoga svijeta. Sad dolazim kao gost koji prepoznaje sve dobre strane Starog Grada”, kaže kipar.
S obzirom na to da je poznat po perfekciji rada u tzv. klasičnim skulptorskim materijalima, prvenstveno u kamenu i drvu koje je najteže obrađivati, pitanje: zašto voli raditi i stvarati baš u ovim materijalima? “Zato što je to i najveći izazov. Raditi u kamenu je nešto što je izazov sam po sebi, kamen je ta ljepota i čistoća Mediterana, a dio stvaranja koji se tiče bronce, drveta i željeza je nastavak istog, znači sačuvati tu apsolutnu čistoću i jednostavnost Mediterana i u drugim materijalima, zašto ne?” Pitam dalje o armiji najistaknutijih likovnih kritičara i teoretičara umjetnosti koji su ispisali brdo tekstova o onome što stvara, ali svi ovi pokušaji ostaju visjeti u zraku jer im je nemoguće otkriti u koji stil bi ga udjenuli. Pa, kako bi kao kipar opisao vlastitu umjetnost? “Meni je puno jednostavnije raditi, nego odgovoriti na Vaše pitanje”, odgovara, i nastavlja: “Tako da je odgovor u radu. A sad, muka ili mučenje je u onome što drugi vide ili ne vide. Znači, ne znam. Mediteran me je u svakom slučaju definitivno odredio. Ako ćutite okus, miris, čistoću, ljepotu, onda vjerojatno u tome treba tražiti i odgovor”.
Majstor šutnje
Podsjećam na jedan od opisa koji glasi: Bogdanić je majstor šutnje. Je l’ to znači da radovi govore sve, sami za sebe? “U pravu ste, zato što nastojim u svim radovima što manje izgovoriti da biste vi, kad gledate, došli do tog istog odgovora. Najlakše je, kako to reći, a da ne uvrijedimo sve one koji drugačije rade, dodati više. Znači, najteže je s onim manje, reći više. Onda tako i šutnja je, recimo, odgovor na vaše pitanje.” Ljudi se nevjerojatno snažno identificiraju s porukama veličanstvenog Bogdanića, toliko su to ovovremenske priče i dileme, kako on osobno promišlja povijest u kontekstu vremena u kojem živimo? – pitam dalje. “Povijest je utkana u niz detalja koji nisu izgovoreni na neki, pod navodnicima, figurativni način. Sve to što pamtim, čujem, što sam čuo, vidio i vidim, i dalje prepoznajem, presudilo je. Postoji jedan izraz na Mediteranu: kad vi to sve ćutite… ćutiti znači osjećati, a osjećate i kad hodate, trčite, kad se nađete pred zatvorenim vratima… sve to oćutite, osjećate i nosite, i tome što ćutite se vjerojatno i vraćate”, odgovara.
Čemu uči studente, koja je glavna poruka? “Da ne zaborave ono što se zove osnovno kiparsko znanje, a to je da s nečega što se zove mala skica to pretvore u veliki format, što je za studente svih godina Akademije veliki izazov i vjerojatno nešto što nikad neće zaboraviti, da prenosite malu skicu u veliki format, znači, raditi novu skulpturu. Imate niz savršenih kipara malog formata koji jednostavno ne mogu, ne znaju ili su nemoćni s malog formata ideju prenijeti u veliki format.” Pitanje svih pitanja: kako vidi budućnost umjetnosti, što će biti s nama ljudima i s artom?
Bogdanić kaže: “Trude se promijeniti, naravno, ono što vi i ja poznajemo, da li uspijevaju, nekad manje, nekad više, ali vjerojatno je da nas sve očekuje najveći izazov za koji ne znamo definitivno što će s njim biti, a to je da ćete moći glasom i pogledom pokretati sva moguća sučelja. Onda će vjerojatno jedno od tih sučelja, kad vi kažete: portret, napraviti portret.” Vi se šalite? – provjeravam. “Ne, jako sam ozbiljan”, uvjerava. Šaltam se na nedavnu prošlost, Bogdanićev Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu u Sisku podignut 1999. prije tri godine vandalski je devastiran. Spomenik je u međuvremenu obnovljen, ali što kao kipar općenito misli o uništavanju spomenika? “Uništavajući spomenike, uništavate prošlost, uništavajući svoju prošlost, škodite svojoj budućnosti”, poručuje.