Predstava “55 kvadrata”, rađena po tekstu Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata i produkciji HNK-a Split, proglašena je najboljom predstavom u cjelini na netom završenom 28. međunarodnom festivalu malih scena, što je od trećega do devetoga svibnja u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku okupio šest predstava iz Zagreba, poljskog Lublina, Beograda, Splita, Subotice i Sarajeva, a Ivan Plazibat ujedno je i najbolji redatelj na festivalu. Tako je odlučio stručni festivalski žiri u sastavu: Nataša Matjašec Rošker, glumica iz Maribora, Darko Lukić, dramaturg i dramski pisac i Tatjana Mandić Rigonat, redateljica iz Beograda.
Visoka razina empatije
Goran Marković i Riko Sikovica, iz iste predstave, ovjenčani su nagradama za najbolju mušku ulogu, odnosno najboljeg mladog glumca, scenografkinja Tea Truta također je nagrađena, a žiri nagradu Plazibatu ovako obrazlaže: “…njegova predstava neposredno komunicira s publikom kroz visoku razinu empatije, a koristeći se filmskom tehnologijom ne kao multimedijalnim dodatkom nego upravo intermedijalno, dakle, kao organskim dijelom i jednim od kazališnih alata komuniciranja s publikom, predstava istražuje neuobičajene izvedbene mogućnosti… Ujedno, on uspijeva u ovom projektu temeljenom na čvrstom dramskom predlošku postići atmosferu i dojam da glumice i glumci u realnom vremenu razvijaju vlastitu scensku pripovijest…”. No, Ivan Plazibat stigao je u Rijeku sa još jednom predstavom, režiranom u sarajevskom SARTR-u. Riječ je o jednom od radova hrvatskog dramatičara Ivora Martinića “Moj sin samo malo sporije hoda”. Niti nju nisu zaobišle nagrade: Jasna Diklić, prema mišljenju žirija, ostvarila je najbolju epizodnu ulogu bake Ane:”…koja u vlastitoj mašti stvara sklonište od besmislenog i beznačajnog života. Bježeći u vlastitu demenciju kao sklonište od užasa stvarnosti, baka istovremeno boravi u dva svijeta – zaboravljenom i izmišljenom…”. Džana Džanić, sa već spomenutim Rikom Sikovicom, ravnopravno dijeli nagradu za najbolju mladu glumicu/glumca, a najbolji dizajn svjetla onaj je Nedima Pejdaha. Žiri, pak, nagrade “Mediteran”, što je dodjeljuje dnevna novina riječki Novi list, a čine ga Kim Cuculić, Ivana Kocijan i Davor Mandić, nagradio je glumicu Snežanu Bogićević za rolu majke u sarajevskoj predstavi “Moj sin samo malo sporije hoda”. Preostale nagrade pripale su: Branki Katić za najbolju žensku ulogu Blanche DuBoise u “Tramvaju zvanom čežnja” T. Williamsa u režiji Lenke Udovički, koprodukcija Kazališta Ulysses, Beogradskog dramskog pozorišta i BELEF festivala, dok je mladi ansambl predstave “Posljednje djevojčice” autorice Maje Pelević, u režiji Kokana Mladenovića i izvedbi teatra Kosztolanyi Deszoe iz Subotice, nagrađen za kolektivnu suigru, scensku glazbu (Irena Popović Dragović)i najbolju kostimografiju (Selena Orb). Te dvije predstave i publika na 28. MFMS-u ocijenila je, svojim glasovima, za najuspješnije.
Ivan Plazibat (Split 1979) nije nepoznat kazališni redatelj u bosanskohercegovačkom pozorišnom miljeu. Režirao je u Banjaluci, Zenici, sada evo i u SARTR-u, premijera je bila početkom decembra prošle godine. O samom komadu u programskoj knjižici predstave će zapisati da je “… dramsko pismo Ivora Martinića autentična kronika tranzicijskog gubitništva, a njegovi likovi su gubitnici poput nas, gubitnici jer živimo u društvima u kojima ima sve manje osjećanja pravde i pravednosti…”. A dramaturginja Nejra Babić će dodati: “…Nisu sve porodice sretne. Nisu sve ni nesretne. Sve su sretne i nesretne. I u tom nastojanju da život pretvore u nešto lijepo sa okolnostima kakve jesu, gledamo likove koje jako brzo zavolimo, upravo zbog toga jer su nam bliski i istiniti…”.
No, Ivan Plazibat, u jednom razgovoru prije nekoliko godina, reći će i ovo: “… Teatar je, zapravo, uvijek neka vrsta zamke za ljudskost, jer najradikalnija gesta u kazalištu je da ono o čemu pričamo pretvorimo u ljudski kontakt s publikom i da se to što izvodimo dojmi te publike… Naime, najveća snaga kazališta u vremenu koje je užasno brzo, jest njegova sporost. Teatar kaže gledateljima: imate sat i petnaest minuta, ili dva ili tri sata na raspolaganju i gledat ćete muke jednog čovjeka, njegovu radost ili ljubav, i u tom vremenu koje je sporo možete doživjeti neku ljudskost…”. To traženje ljudskosti, postavljanje zamke u koju hvatamo ljudskost u teatru, na pozornici, mislim da vrlo točno odražava ono što u sebi nosi SARTR-ova postavka, ali i kompletna glumačka igra u predstavi “Moj sin samo malo sporije hoda”. Sjajna Jasna Diklić, vrlo točno pogođena i iznijansirana Snežana Bogićević, razorna Mirela Lambić, izvanredna Džana Džanić, odlična Matea Mavrak, uz njihove tihe muške partnere – Enesa Kozličića, Jasenka Pašića, Seada Pandura i Adnana Kresu, upravo su ti “gubitnici poput nas” o kojima Martinić tako majstorski piše suvereno se poigravajući njihovim sudbinama i životima u svom dramskom pismu – a, zapravo, sve je vrijeme riječ upravo o nama samima.
Jer, Ivor Martinić gradi svoj dramski rukopis na kontrastu i suprotnostima, on tka jednu od tisuću mogućih životnih priča u kojoj ćemo se lako prepoznati – sve je tu sažeto, jasno, gotovo kondenzat onoga svega što se o tomu treba reći i opisati, čitatelja/gledatelja osvaja jezgrovitošću govora, čistotom misli, duhovitošću i specifičnim, pomalo crnom osjenčenim humorom. Dok gledamo scene i prizore uzalud potrošenih života, nije teško primijetiti da autor opisuje našu, dobro poznatu svakodnevicu, no kao da je ona ponešto izglobljena, iščašena, iskrenuta iz uhodanog toka na koji smo naviknuti, ta nova kolotečina života poput je nekog alternativnog hoda na koji se tek trebamo priviknuti, prepoznajemo ga, ali nam nije baš uvijek jasan i prihvatljiv. A njegovi likovi sa kojima se tako lako poistovjećujemo, sve su samo ne plošni, satkani su od bezbrojnih niti i nijansi, poput šarenih stakalaca u kaleidoskopu kao što je život sam, raznobojan poput duge u koju uranjamo u potrazi za smislom, svrhom i razlogom da ga se tako grčevito držimo. Drama je to u kojoj svaki lik ima nešto za reći, kraće ili duže, pa makar i aforistički, kao, primjerice, o ljubavi: “Gdje je ljubav? Gdje stanuje? Ljuuubav?! Gdje si? Vidjela sam ju jedino na televiziji. Trajala je sto osamdeset epizoda i onda gotovo. Vjenčanje glavnih likova i paf, mrak, kraj programa”.
Između stvarnosti i halucinacije
Ili, možda, otrežnjenje koje nudi baka Ana, u vrhunskoj interpretaciji Jasne Diklić, ona je ta starica koju pohodi Alzheimer, ona je ta koja vegetira u “međusvijetu između stvarnosti i halucinacija”, njene replike ubojite su, odsječne i oštre bezočno paraju i trgaju maske iza kojih se skrivamo u našim malim životima pretvarajući se da smo bolji nego što jesmo. A ona pri kraju predstave otkriva: “Malo prije sam se svega sjetila – nema nikakvog Viktora, sve sam izmislila. Imala sam dosadan život, nije ni čudo što sam ga zaboravila. Nema Viktora. Nema ga. Stalno je taj život nekako išao i išao, a ja sam mislila valjda da će se nešto dogoditi, a ništa se nije događalo, i onda sam izmislila to što sam izmislila. Malo sam slagala, a onda, kad sam sve zaboravila, nisam zaboravila samo ono što sam slagala. Jer je to što sam slagala bilo ono najljepše…”. To da nam lik u drami, osoba koja pati od demencije, na kraju priznaje svoju malu varku i otkrije nama, koji se smatramo da smo normalni i da znamo kako se ponašati u životu, kako zapravo treba živjeti i što je to što je u životu jedino važno, što je to što ćemo pamtiti kao najljepše, vrhunski je preokret u samoj drami kojim nas Martinić vodi do naših najskrivenijih tajni koje ne otkrivamo nikome i za koje se tako besprizorno, a ipak uzaludno borimo.
Stanislavskom se pripisuje misao: “Ne ulazite nikada u kazalište s blatom na nogama. Svoju prašinu i prljavštinu ostavite vani. Zajedno sa kaputima i ogrtačima odbacite svoje male brige, prepirke i tričave poteškoće – sve ono što vam uništava život i odvlači pažnju od umjetnosti – ostavite vani”. Andraš pak Urban, veliki redatelj sa ovih prostora, kaže nešto drugo: “Kad nosiš blato na sopstvenim cipelama, možeš nešto da kažeš i o blatu i o cipelama”. Netom minuli 28. međunarodni festival malih scena u Rijeci imao je zaista šta da kaže i o blatu, i o cipelama, ali i o onima koji to blato i te cipele nose kroz teatar i život.
Mladen BIĆANIĆ
