Amila Buturović, orijentalistica iz BiH sa kanadskom adresom redovna je profesorica historije religije i kulture na odjelu za Humanističke nauke na Univerzitetu York u Torontu, sa specijalizacijom u oblasti Islamistike.
Nedavno je, u suradnji sa Zemaljskim muzejem pokrenula dva značajna projekta, kako za Amilu, tako i za muzej i, u konačnici, za BiH i njeno kulturno-historijsko naslijeđe.
Osim toga, na projektu surađuje i sa vrhunskom svjetskom stručnjakinjom za očuvanje tekstila, dr. Fenella France iz Kongresne biblioteke i Smithsoniana, koja je pristala da je prati u Sarajevo kako bi ispitali stanje otomanskih talismana u Zemaljskom muzeju.
– U prekrasnom muzejskom ambijentu, dr France i konzervatorski tim Muzeja sprovode početni pregled kako bi predložili daljnju instrumentaciju, konzervaciju i skladištenje ovih spektakularnih predmeta, navela je Amila Buturović u jednom svom postu na Facebooku koji je ujedno bio i povod da sa njom porazgovaramo na čemu to ona radi. Pročitajte u nastavku
Vaša suradnja sa Zemaljskim muzejem se odvija na dvostrukom nivou. Možete li nam reći šta tačno radite?
Prije nekoliko godina sam, uz pomoć kolega etnologa iz Muzeja locirala i identificirala jednu bogatu kolekciju bosanskohercegovačkih artefakta koji se tiču ezoterične i okultne tradicije iz Osmanskog perioda. Kolekcija je izuzetno rijetka i raznovrsna, uključuje predmete iz svih vjerskih kultura sa ovih prostora i svjedoči o vrlo bliskoj vezi između obredne, zdravstvene i ekonomske sfere djelovanja, između pismene i usmene kulture, kao i značajnim oblicima međureligijskih odnosa. Neki od artefakta su dosta jednostavni i svakodnevni, a neki izuzetno sofisticirani i kompleksni, što ukazuje na široki dijapazon utjecaja koje je ezoterična i okultna tradicija imala na ovom prostoru. S obzirom da govorimo o kolekciji koja je raznolika u materijalu, dizajnu, jezičkom i ikonografskom izrazu kao i simboličkom sadržaju, zadatak da se oni konzerviraju, analiziraju i izlože, kako fizički u Muzeju tako virtuelno kroz digitalizaciju, zahtijeva jako puno posla. Ja sam se posvetila ne samo analizi tekstualnog i kontekstualnog sadržaja ovog materijala nego i asistiram kolegama konzervatorima i etnolozima u Muzeju da se nađe optimalan način za očuvanje i izlaganje ove izuzetne kolekcije.
Koji značaj vaš rad u muzeju ima za bih i za njene građane?
Kroz razne djelatnosti Zemaljskog muzeja svjedočimo o slojevitoj i bogatoj historijskoj kulturi Bosne i Hercegovine. Mada sam ja već ranije surađivala sa Muzejom i dugo koristila njihove pisane i materijalne resurse za naučnoistraživački rad, saradnja na ovom projektu je mnogo podrobnija i dinamičnija. Kolekcija o kojoj govorimo je bila nepoznanica jer nije sistemski obrađena iako je dosta rano uvrštena u muzejske inventare. Svi smo nekako bili zatečeni njenom raznolikošću, od vrste materijala koja uključuje papir, metal, drvo i tekstil, do sadržaja koji evocira narodne mudrosti, teološka učenja, sveta pisma, matematičke zagonetke, astralne mozgalice, simboličke dijagrame i još mnogo toga. Ja sam se od početka shvatila da je joj se mora prići kroz detaljnu obradu i kontekstualno razumijevanje njene relevantnosti i značaja ne samo za nauku nego i za bosanskohercegovačku javnost. Već godinama radim na nekoliko neobičnih i fascinantnih primjeraka iz te kolekcije i još uvijek izvlačim nove informacije iz njih, kako sinhronijski u smislu lateralnih veza sa našom i nama vezanim kulturama, tako i dijahronično, u smislu slojevite intelektualne i kulturološke genealogije koja prožima ove predmete. Svaki put kad usmjerim analizu na novi segment, iznenade me nova saznanja i otkrića, nove komponente i smjernice koje oslikavaju dinamičnu akumulaciji i transfer znanja kroz mnoge kulture i epohe.
U pozadini ovog rada na muzejskim artefaktima je moje istraživanje pisanih izvora koji se tiču kulture zdravlja u osmanskom periodu, uključujući međukonfesionalne prakse liječenja, okultne metode, apotropaičkih terapije te narodnu medicinu. Pisani izvori iz naših arhiva ukazuju na intelektualne struje i šarolike prakse koje potiču iz islamske i evropsku tradicije, a koji se miješaju sa narodnim metodama liječenja. U pred-modernoj medicini gdje se zdravlje smatralo integralnom komponentom dobro-stanja po principu „u zdravom tijelu zdrav duh,“ liječenje je zahtijevalo ne samo fokusiranje na žarište u tijelu nego na usaglašavanje fizičke i psihičke ravnoteže, klimatskih uvjeta, pravilne ishrane, i razumijevanja optimalnih uvjeta za zdravstvene tegobe. Najveći pred-moderni teoretičar medicine, filozof i polihistor Ibn Sina, poznat na zapadu kao Avicenna i kao otac moderne medicine, čiji je magnum opus služio kao glavni udžbenik na evropskim medicinskim školama do kraja 18. vijeka (koji i imamo djelomično prepisanog u rukopisima), propisivao je nešto čemu se u zadnje vrijeme svi vraćamo, a to je preventivna medicina, ravnoteža fizičkog i psihičkog zdravlja, i poteškoće liječenja tegoba tijela ako okoliš i psihičko stanje nisu povoljni. Iako Avicenna nije bio pobornik astrologije i okultnih metoda pri liječenju, razumio je vrijednost tajanstvenih nauka i vjerovanja u harmoniju među kozmičkim silama. Dakle, materijal s kojim raspolažemo nije nikakva hokus-pokus magija niti “new age” perspektiva već jedna drevna tradicija i opsežna kulturološka razmjena između galenske medicine koju su islamski medicinari i filozofi razradili kroz spajanje fizike i metafizike, mistike i vjerovanja u utjecaj kozmičkih struja na ljudski organizam i dobrostanje. Sve je to prisutno u bosanskim bibliotekama i arhivama u rukopisima sročenim i prepisivanim na arapskom, osmanskom, i perzijskom, a u franjevačkim arhivima i na latinskom jeziku. Ja pokušavam da to znanje povežem sa okultnom i ezoteričnom instrumentalizacijom zahvaljujući ovim muzejskim artefaktima koji pružaju jedinstvenu priliku za paralelno razmatranje teorije i prakse.
Šta nam artefakti otkrivaju o životu na ovom prostoru u prošlosti? I šta nam to može reći o vremenu danas u bih?
Ova kolekcija je zaista kulturno blago i nadam se da će u skoroj budućnosti biti spremna za vidjelo dana, tj. da će biti predstavljena široj javnosti u cijeloj svojoj kompleksnosti. Naučna dostignuća moraju biti dostupna, u te svrhe imamo razne medije i forume i tako omogućavano produbljenje znanja o vlastitoj kulturi. U protivnom, ono što radimo ostaje zatvoreno unutar uskih akademskih krugova. Kao što sam ranije rekla, da bi se to ostvarilo potrebno je što detaljnije razumjeti sadržaj i širi kontekst nastanka i obrednog korištenja ovih artefakta. U njima se isprepliću domaće i strane tradicije koje su stigle kroz različita imperijalna osvajanja, raseljenje, kontakte i razmjenu znanja. Među raznim oblicima kulturnog izražaja, ova kolekcija predstavlja možda najplodniji za razumijevanje tih dodira i transfera ideja, znanja, obreda i materijalne kulture. Sama islamska ezoterika koja se stoljećima izgrađivala kroz utjecaje staroperzijske, helenističke, egipatske, babilonske, starohebrejske i drugih kultura, nastavila je svoj dinamičan razvoj kroz kontakt sa ovim podnebljem i njegovim staroslavenskim, vizantijskim i latinsko-hrišćanskim naslijeđem. Govorimo znači o jednom kumulativnom procesu kroz koji su se neki elementi zadržavali, neki odbacivali, a neki opet modificirali u skladu sa monoteističkim učenjima svetih pisama. Filozofija ezoterike je bila svrstana u šire islamske nauke i njoj se davalo puno intelektualne i analitičke pažnje. Nije bila marginalna, onako kako mi sada o toj temi razmišljamo, bar javno, kao o nekoj šarlatanskoj manipuliciji. Naprotiv. Kroz cijelu antiku i predmodernu historiju, prisustvo mudraca koji su tražili značaj u nevidljivoj strani života je bila instrumentalna za donošenje važnih odluka u privatnom i javnom domenu svih slojeva društva. U ranoj islamskoj tradiciji, tu su se uključili matematičari, alkemisti, astronimi, Sufije, filozofi, pa su svi oni dali doprinos jačanju, produbljivanju i širenju ezoteričke misli i prakse.
Naravno, moderni period ju je izgurao u margine, vezao je za crnu magiju i šarlatanstvo, ali ona je još uvijek prisutna, na razne načine, u skoro svim kulturama. Samo se sjetite da nijedan hotel u zapadnom svijetu još uvijek nema 13. sprat jer se ta brojka veže za lošu sreću. Tako je sa brojem 4 na istoku. U Torontu vam je najlakše dobiti broj za telefon ili automobilsku registraciju koji uključuje četvorke jer ga većina istočnoazijskog stanovništva grada odbija pošto vjeruju da prenosi lošu energiju. Pobornici spiritualizma u savremenim društvima vrlo često posežu za ovim drevnim znanjem i unose ga u svoja tumačenja kozmosa.
U tom smislu, artefakti Zemaljskog muzeja ukazuju na bogatstvo naše tradicije i živopisnih rasprava koje su se u njoj vodile, na njenu povezanost sa intelektualnim i obrednim prisustvom ezoterizma i istočno i zapadno od nas, a i činjenicu da se interes za zdravlje i dobrostanje iskazivao kroz razne sfere djelovanja i koncepte zdravlja. Tako se podsticalo medicinsko tržište iz raznih izvora znanja, kultura i liječničkih praksi. To tržište zdravlja je razbijalo zidove između vjerskih, socijalnih i političkih grupacija. Kad ste bolesni ili kad vam treba pomoć, manje vas interesuje odakle je doktor ili zacijelitelj, ili koje je pripadnosti, a više da li je ta osoba pouzdan autoritet ako joj se obratite za pomoć i da li je na dobrom glasu ako je pomagala drugima. To je vjerovatno i sada slučaj kad tražimo stručnu pomoć za svoje psihičko i fizičko zdravlje.
Na ovom projektu blisko surađujete sa ekspertima iz SAD-a i Velike Britanije. Kako je došlo do te suradnje i kakav je njihov stav povodom projekta, kulturno-historijskog naslijeđa bih?
U kolekciji postoje velike talismanske predstave takozvanih čarobnih kvadratića tj. vefkova i kompleksnih numeroloških i astralnih dijagrama. Oni zahtijevaju nesvakidašnju vještinu i stručnost i da se sastave a i da se razumiju. Toliko su me fascinirali njihovi iskazi ezoteričnih učenja da sam to odmah podijelila sa kolegom Dr. Binku Hallumom iz jedne od vodećih istraživačkih ustanova u Velikoj Britaniji, the British Library, gdje je on glavni kurator arapskih rukopisa i svjetski priznat stručnjak islamskog ezoterizma. Nakon što sam mu objasnila o čemu se radi i pokazala par fotografija, on je entuzijastično odgovorio da je o tako kompleksnim primjerima vefkova čitao već decenijama ali da ih nikad nije uspio vidjeti “uživo” jer su skoro svi izgubljeni pa se samo povremeno spominju u literaturi i pojavljuju u privatnim kolekcijama. Očaran spoznajom da Zemaljski muzej posjeduje više takvih primjeraka, Dr. Hallum je na moj poziv došao u Sarajevo i tako je počela naša saradnja: kroz analitičko razlaganje svih talismanskih komponenti, provjere matematičkih operacija i pronalaženje formula za njihovo sastavljanje u pisanim izvorima, tumačenje simbolike, prevodjenje teksta sa arapskog i otvaranja komparativnih segmenata sa sličnim artefaktima. Naš rad je inženjering u rikverc. Imali smo prilike izlagati radove, što zajedno, a što razdvojeno po cijelom svijetu: BiH, Engleskoj, Kanadi, SAD-u i Izraelu. Plan nam je objaviti studiju koja će biti bazirana na ovim artefaktima, ali kontekstualno vezana sa pred-modernom tradicijom na Srednjem istoku i Evropi.
S druge strane, muzejska vrijednost ovih artefakta nastavlja da se ispituje i da raste. Interes za njih su pokazali kustosi iz nekoliko svjetskih muzeja, ali najvažniji prvi korak prije njihovog izlaganja domaćoj i potencijalno svjetskoj javnosti je njihova konzervacija. Nakon razgovora sa direktorom Zemaljskog muzeja i stručnim muzejskim osobljem smo odlučili pokucati na vrata najboljih stručnjaka uz nadu da će prihvatiti da ocijene i procijene materijalnu i fizičku kakvoću i stanje ovih artefakta, te savjetovati najbolji način njihove dugoročne konzervacije. Ja sam bila presretna kad je to “na prvu” pihvatila vodeća svjetska konzervatorka tekstila, Dr. Fenella France, koja je karijeru obogatila u Smithsonianu, a sada je šef ureda za zaštitu kulturnog naslijeđa SAD-a unutar Library of Congress-a. Novozelađanka rodom i školovanjem, Dr. France je pozvana od američke vlade da konzervira prvu američku zastavu koja datira iz 1777.g. Nakon što je uspješno konzervirala to nacionalno blago, Dr. France je radila na drugim dragocijenim artefaktima, od košulje Abrahama Lincolna koja je poderana i ukaljana metkom ali sačuvana kao memorabilija, do ličnih predmeta prvih useljenika na Elis otoku, ličnih predmeta žrtava stradalih u terorističkim napadima 11. septembra 2001, a zatim i mnogih drugih nacionalnih riznica. Uz pomoć svog kanadskog granta, ja sam omogućila Dr. France da dodje u Sarajevo početkom maja ove godine i upozna se sa artefaktima i naravno sa timom stručnjaka iz Muzeja kako bi se započeo proces očuvanja. Oduševljena sam da je ona prihvatila da se uključi i predvodi taj proces. O njegovom nastavku ćemo vas dalje informisati.
S obzirom na to da već godinama živite i radite u inostranstvu, kako vam iz te pozicije izgleda kultura bih, odnos prema kulturno-historijskom naslijeđu, i kao najvažnije, šta se tu može učiniti?
BiH posjeduje prirodna i kulturno-historijska blaga kao rijetko koja zemlja. Mala je geografski ali izuzetno centralno locirana. Tu su se sastajale i još sastaju razne kulture, vode mali i veliki ratovi, ali i odvijaju izuzetno plodni kontakti i razmjene ideja. Tako je od antike pa do danas. Sav taj naboj i ti susreti ponekad rezultiraju u nasilju, ali ne treba zaboraviti da je BiH prostor izuzetne razmjene ideja, običaja i učenja. Svako društvo ima utkanu raznolikost u sebi ali mnoga je sputavaju, politički i ideološki. U BiH to sputavanje je nemoguće i nepoželjno. Da nema te raznolikosti, u svoj njenoj napetosti i slojevitosti, BiH ne bi bila interesantna kao što jeste. Ja bih voljela da se to nauči više cijeniti, da se raznolikost prihvati u svim oblicima jer je ono osnova za najbolju i najkreativniju energiju. Na nju je još Darvin ukazao kao na jedinu stalnu potrebu za zdrav ekosistem. U našem kulturološkom ekosistemu, mi imamo izuzetno puno komponenata koje bi mogle biti, a često i jesu, primjer drugim društvima i kulturama. Stranci se vraćaju u BiH jer su oduševljeni mozaikom i raznolikošću koji se održava u svemu, u materijalnoj i nematerijalnoj kulturi, u geografiji i prirodi BiH. Ništa u BiH nije monotono. Ne umanjujući posvećenost i požrvovanje svih bh. kulturnih radnika, stvaraoca i entuzijasta, ja bih bila presretna da se više stručne i pedagoške pažnje posveti kulturnom i prirodnom naslijeđu. Uvijek me duša zaboli kad vidim preturanje stećaka, uništenje prirodnih blaga kroz bespravnu i nemarnu sječu i izgradnju, kroz neobazrivost prema zajedničkom dobru koje nam je najveći adut. Kratkovidni interesi ne smiju prevladati. Naš identitet je usko vezan za ono što smo naslijedili od generacija prije nas, imamo odgovornost prema tom naslijeđu, ono nas drži usidrenim u maloj geografskoj površini ali i omogućava da se ponosno snosimo sa najnaprednijim i najvećim društvima. Ako sami sebi uskratimo ta dobra, izgubićemo se i u vremenu i u prostoru, a veći i moćniji će jedva dočekati da nas progutaju i preuzmu naš kapital. To kao ovako mala zemlja ne smijemo sebi dozvoliti.
