Ima slika, doživljaja i posebno bića koja vam se urežu u sjećanje a da uopšte ne znate zašto. Prošle su kroz moj život hiljade zimskih noći, ali uvijek kad krenu prve pahulje, sjetim se najčešće jednog prvog snijega koji je zabijelio avliju, gledao sam ga očima punih radosti, a Zlata u neko doba ustala iza svog radnog stola i rekla mi: “Hajde oblači se, idemo praviti Snješka Bijelića.”
Pa sam veselo poskakivao oko nje, zapovijedala mi “napravi mi grudvu”, ja motao snijeg, a ona pravila donji deblji, pa gornji tanji dio Snješkovog tijela. Hukali smo u promrzle ruke, ona me svako malo pitala “je l’ ti zima?”, ja govorio da nije i razrogačenih očiju, a srca punog sreće, čekao i dočekao da u avliji nastane pravi Snješko Bijelić. Kao da mi je došao najdraži gost, bila je to živa bajka i ujutro sam odmah, još snenih očiju skočio do prozra da vidim da li je Snješko još uvijek tu. Bio je, naravno, i kao da mi je govorio: “Raduj se, evo, došla ti je zima.”
To su, dakle, jedna slika i jedan doživljaj.
A sad idemo na bića. Ima i takvih s kojima niste nikakve odnose ni gradili ni izgradili, ali zasidraju se u memoriji i eto ih, svako malo pred očima. Otkud, zašto? Ne znam. Ali vrijeme prolazi i ja ponekad pokušavam odgonetnuti ne samo zašto se taj čovjek pojavio u mom životu? Do tog pitanja ćemo doći, ali najprije da vas upoznam sa glumcem i režiserom Brankom Špoljarom.
Ljeta Gospodnjeg 1973. baš je bilo ljeto, život me nanio u Postire na Braču, gdje sam radio kao konobar. Prve dužnosti dobio sam u Hotelu Park, od mora ga dijelila uska asfaltirana cesta i stabla mediteranskih biljki koja su pravila prijatnu hladovinu. Ručak je trajao od dvanaest do 14 sati i u tom periodu moja zadaća je bila da poslužim juhu i piće za goste. Poslije sam imao cijelo popodne slobodno, a uveče sam nastavljao sa poslom služeći goste u hotelskoj bašti.
Među gostima za ručkom je bio jedan posebno prijatan i drag čovjek, koji me brzo kupio ne samo svojim gospodskim gardom nego i izdašnim bakšišom za svaku turu pića. Meka kajkavština odmah mi ga je legitimirala kao Zagrepčanina i stoga sam ga prvom prilikom, koja mi se učinila zgodnom, sa priličnom sigurnošću pitao:
– Vi ste iz Zagreba?
– Da, iz Zagreba sam, a kak znaš?
– Pa i ja sam rođen u Zagrebu.
– Ali ne govoriš kao Zagrepčan?
– Ja sam kao mali otišao u Sarajevo i sad sam Sarajlija.
Ručak se završio, ja sam skinuo leptir-mašnu, on je sjeo na terasu i rekao mi:
– Sjedi, bumo spili nekaj.
I tako sam sjeo preko puta starijeg čovjeka, gospodskih manira, njegovanog lica sa brčićima. Predstavio se i rekao da je glumac i režiser Branko Špoljar. Ooooo, gdje me nađe? Nisam do tada nikad sjedio s nekim glumcem, bila su to bića kojima sam se uglavnom divio na filmskom platnu. Volio sam filmove. Za Špoljara nisam čuo, ali me njegov esnaf zanimao pa sam pitao ovo i ono. On mi pričao, a ja fasciniran slušao… kako je bio sa Pierrom Briceom, junakom naše mladosti, izmišljenim indijanskim likom Winetuom, pa mu se cijeli Pariz klanjao, a žene zapadale u histeriju… kako je na snimanju “Neretve” bio svjedok kad Elizabeth Taylor udara Richarda Burtona nogom u guzicu… Izabrao sam ove bizarnosti, mada mi je Branko povjerio i činjenicu da su poslije rata pripremali Shakespearea u splitskom kazalištu, ali se tamo zatekla ekipa koja je voljela igrati poker, pa su znali po cijele noći kartati, a ujutro tik pred probom, otišli bi samo da se istuširaju i nastave sa radom.
– Volite igrati poker?, pitao sam.
– Ah, volim, naravno da volim, ali ovdje nemam s kim kartati.
– Pa evo, i ja igram poker, ali nemamo karte.
– Stvarno znaš igrati poker?, pitao me Branko.
– Znam.
– Ali igramo za novac, znaš?
– Može, pristao sam, a nisam mu stigao reći da ja sa svojih osamnaest možda imam više partija negoli on sa skoro šezdeset.
– Pričekaj malo, odoh po karte, rekao je Branko.
Dogovorili smo se da nam drvcad šibica budu novčani apoeni jer se novac nije smio tokom igre nalaziti na stolu. Kocka je bila zakonom zabranjena.
Pa smo se polako počeli upoznavati kao protivnici. Možda može zazvučati kao hvalisavost, ali zaista malo mi je trebalo da ustanovim svoju superiornost. I tako je igra i proticala u znaku mojih pobjeda. Nismo igrali za neke velike novce, ali svejedno na kraju je moj dobitak bio težak kao otprilike pet dnevnica. Nije ni malo. Predveče sam morao ići da se pripremim za posao i dogovorili smo revanš za sutradan.
Čekao me za istim stolom. Opet se karta pokazala kao moja bolja prijateljica i nakon jedne ruke u kojoj sam ga dobro presvukao, gospodin Branko me upitao:
– A u kakvu školu ti ono ideš?
– U gimnaziju, odgovorio sam.
– Hej, zajebi školu, idi u Monte Carlo, idi u Vegas, ti si rođeni kockar… tebe sreća hoće, to još nisam vidio.
Nakon nekoliko dana Branko se oladio za igru. I ne samo da me nije, ne daj bože, zamrzio nego sam i dalje s njim znao piće popiti, ugodne razgovore voditi i nikad mi nije prestajao obilan bakšiš davati. Gospodin ko gospodin.
Kad je odlazio, pomogao sam mu kofer nositi i srdačno smo se kao dva prijatelja rastali.
Punih dvanaest godina kasnije, jednog jesenjeg popodneva, stignem ja svojoj dragoj tetki Dragici, drugoj majci, u posjetu. Živi u Zagrebu i stanuje u Harambašićevoj ulici, dočekala me s kasnom večerom, nakon koje sam se, umoran, povukao u krevet. Vidim i uzmem sa stola Večernji list, hajde da ga prelistam prije sna. I krenem, okrećem stranice, kad na kraju smrtovnica: Umro Branko Špoljar.
I da se ja baš tog dana zadesim u Zagrebu i da uzmem taj Večernjak! Ko da me neko vodio i sve tako namjestio.
Gluho bilo, ovaj život baš pun čuda i misterija!
