Prvoklasna, vanserijska izložba otvorena je u petak, 5. ovog mjeseca, u Studiju Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu u Hrvatskom zagorju. Naslovljena sa “Spomenik traje!” govori o nastanku i trajanju monumentalnog spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gupcu čiji je autor slavni kipar Antun Augustinčić. Izloženi su originalni gipsani modeli dijelova spomenika koji se čuvaju u ovoj galeriji.
Velika borba malih ljudi
Spomenik traje 50 godina. Danas isto tako slavan, ovaj fantastični spomenik otkriven 1973. u spomen-parku kod Dvorca Oršić u Gornjoj Stubici, zaštićen je kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Izložba u Klanjcu je segment niza manifestacija kojima se ove godine obilježava 450. obljetnica Seljačke bune iz 1573, velike borbe malih ljudi protiv bogataša i nepravde. Legenda kaže da se vođa seljačke bune Matija Gubec i nakon saznanja da im se približavaju brojčano nadmoćniji i bolje naoružani kraljevi vojnici odlučio boriti do kraja. Mnogi seljaci poginuli su na bojnom polju.
Nisu sačuvani nikakvi zapisi, ali u kolektivnoj memoriji ostaje zabilježeno da je Matija Gubec doveden u Zagreb i okrutno pogubljen na Markovom trgu 15. veljače 1573. Samo za čitatelje Oslobođenja, o izložbi “Spomenik traje!” govori kustos izložbe, povjesničar umjetnosti Davorin Vujčić, muzejski savjetnik u Galeriji Antuna Augustinčića u Klanjcu. Vujčić je ekspert za Augustinčića. Sve zna o ovom velikom umjetniku pa tako i o spomeniku u Gornjoj Stubici. U startu pitam je li naziv izložbe “Spomenik traje!” parafraza usklika “Borba traje!” koji je odzvanjao Gupčevim stubičkim krajem i Hrvatskim zagorjem, a koji i danas simbolizira ustanak malog čovjeka “u borbi za pravicu”?
Kustos me odmah korigira. “Povik glasi: Buna traje! A naziv izložbe Spomenik traje! jeste parafraza tog povika”, kaže Vujčić. Ovaj povijesni povik povezuje s mentalitetom ljudi u stubičkom kraju. Buna traje! I Spomenik traje! – zaključuje.
Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu izveden je u kamenu i bronci. Sastoji se od dva krilna brončana reljefa na kamenom postolju ispred kojih je u središtu impresivna brončana figura Matije Gupca visoka 6,5 m. Pri dnu desnog krila je figura Petrice Kerempuha u prirodnoj veličini. Dimenzije spomenika su grandiozne 40 x 7,5 m. Ukupna površina reljefa na spomeniku je 180 kvadratnih metara i u njih je ukomponirano više od 300 likova. Spomenik je nastao od 1971. do 1973.
”U vrijeme početka izgradnje, spomenik je sam po sebi bio samo jedan od elemenata obilježavanja Seljačke bune. Popravljale su se bolnice, izgradile su se škole, prometna infrastruktura, ceste, vodovod, kanalizacija, taj cijeli dio Zagorja je prosperirao. Nije to bio samo spomenik, spomenik je samo jedan od dijelova obilježavanja”, kaže Vujčić. Nakon što je spomenik završen i otkriven, dodaje, krenula je polemika oko njegovog likovnog izgleda jer se tih 70-ih godina prošlog stoljeća u likovnom promišljanju preferirala apstrakcija. Ističe vizionarstvo autora.
”Spomenik je fenomenalan jer ga je Augustinčić zamislio da ne bude samo kao plastička činjenica u prostoru, nekakav znamen, nego ga je osmislio kao pozornicu za događaje, tako da spomenik i dandanas funkcionira na taj način. Spomenik je usječen u brdo, ispred njega je veliki plato na kojem se i dandanas održavaju različite manifestacije, umjetnički programi, koncerti, likovne radionice, tako da je to jedan od rijetkih, rijetkih spomenika kod nas koji stvarno živi i koji stvarno traje”, naglašava kustos.
Napominje da je tada 73-godišnji Augustinčić nadgledao realizaciju spomenika, a da su spomenik fizički uglavnom izveli njegovi suradnici. Nabraja njihova imena: Nikola Bolčević, Vladimir Herljević, Stanko Jančić, Velibor Mačukatin, Luka Musulin, Vjekoslav Rukljač i Ivan Sabolić. Divim se izložbi koja je njegovo kustosko djelo. Pitam je li se odlučio izložiti gipsane fragmente kako bi ljudi izbliza mogli vidjeti sve savršenstvo izvedbe? Odgovara potvrdno: “Tako je, to su gipsani originali, modeli po kojima se potom lijevala bronca.”
Ove originalne gipsane modele čuvaju u muzeju koji se službeno zove Galerija Antuna Augustinčića. Galerija, zapravo muzej, ima dvije zgrade. U jednoj je Galerija u kojoj je stalni postav Augustinčićevih djela, a 200 m dalje nalazi se Studio Galerije opremljen velikim depoom za skulpturu. “Kakvim se može malo muzeja pohvaliti”, naglašava Vujčić. I još o izložbi: “Kad vi dođete pred spomenik u Stubici, to je ogroman spomenik i ne vidite baš svaki detalj. Vide se naravno, ali ne kako se sada vidi na izložbi. Fragmente reljefa gipsanih originala postavili smo u izložbeni prostor i sad ih se može doživjeti na pravi način. Odabrane fragmente spomenika spojili smo s odabranim fragmentima ‘Balada Petrice Kerempuha’ jer su upravo ‘Balade’ Miroslava Krleže glavni izvor inspiracije za cijeli spomenik.”
Ono što se također uživo može vidjeti na ovoj izložbi, to su dijelovi spomenika koji doslovno preslikavaju scene iz Krležinih “Balada”. “Ali, to je teško prepričati, treba baš doći na izložbu i vidjeti”, ističe. Slažem se sto posto. Pa evo: svim dragim čitateljima Oslobođenja, ljubiteljima umjetnosti, vaša reporterka javlja da svakako posjetite ljupki gradić Klanjec sa oko 2.500 stanovnika u Krapinsko-zagorskoj županiji, udaljen 55 km od Zagreba.
Klanjec je grad u kojem je rođen i u kojem je vječno počivalište jednog od najvećih kipara 20. stoljeća iz ovog dijela svijeta Antuna Augustinčića (Klanjec, 1900 – Zagreb, 1979). Ovaj veliki umjetnik je sve svoje radove poklonio gradu u kojem se rodio. “Godine 1970. Augustinčić je odlučio pokloniti sva svoja djela rodnom Klanjcu i potpisao je Darovnicu kojom to i formalizira. Tada je počela izgradnja Galerije u Klanjcu, građena je do 1976. godine, kad je dovršena i otvorena za javnost”, pojašnjava Vujčić.
Slavni kipar poživio je nakon toga još 3 godine, njegov grob je ispred Galerije u Parku skulptura. Augustinčić je rođeni kipar. U povijest arta ulazi na velika vrata kao promotor moderne skulpture. Fantastičan osjećaj za materijal i harmoniju. Moćan u dosljednosti. Studira kiparstvo na Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu, a kada je škola pretvorena u Akademiju, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića. Nakon specijalizacije u Parizu vraća se u Zagreb. Sudjeluje u nizu domaćih i međunarodnih natječaja za spomeničku skulpturu na kojima najčešće osvaja prve nagrade.
Godine 1929. jedan je od osnivača umjetničke grupe Zemlja s kojom izlaže u Zagrebu i Parizu. Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) izabran je 1940. U Drugom svjetskom ratu sudionik Narodnooslobodilačkog pokreta od samog početka. U jesen 1943. prelazi na oslobođeni teritorij, član je ZAVNOH-a, a na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu izabran je za potpredsjednika. Od 1946. živi u Zagrebu, gdje je profesor i rektor Akademije likovnih umjetnosti. Od 1949. vodi Majstorsku radionicu za kiparstvo, iste godine postaje redovni član JAZU, a na osnivačkom kongresu Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije izabran je za prvog predsjednika.
Maršal Tito u Kumrovcu
Djela Antuna Augustinčića danas su antologijska. Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu radi 1947, od 1948. do 1961. Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima kod Banje Luke, 1948. nastaje poznati Brijunski akt, 1949. Spomenik narodnim herojima na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu, od 1952. do 1954. radi veliku brončanu konjaničku figuru Spomenik mira koja je kao dar tadašnje Jugoslavije postavljena uz palaču Organizacije Ujedinjenih naroda u New Yorku. Godine 1955. u suradnji s kiparom Franom Kršinićem radi Spomenik žrtvama fašizma u Adis Abebi. Tada nastaju i još neka antologijska djela figurativne skulpture kao što su Nošenje ranjenika (1952) i Maršal Tito (1963).
Augustinčić je virtuoz psihološki nijansiranih portreta. Izrađuje ih cijeli niz, među ostalim portrete maršala Tita, slikara Ismeta Mujezinovića, redatelja Bojana Stupice, književnika Miroslava Krleže i dr. Ovi portreti ubrajaju se među najbolje od najboljeg u kiparstvu ovog dijela svijeta. Izložba u Klanjcu ostaje otvorena sve do 5. 10. 2023. Za vrijeme trajanja izložbe Davorin Vujčić će držati zanimljiva predavanja: već sljedeće srijede o spomeniku, kada će biti prikazan i film koji prati njegovu izradu, a u 6. mjesecu o Petrici Kerempuhu kao inspiraciji u likovnim umjetnostima. Umjesto zaključka ukratko: ova muzejska storija o Antunu Augustinčiću i spomeniku Seljačkoj buni i Matiji Gupcu se ne propušta.
