”Where did it go?”
”Skinnamarink” (2022)
”Skinnamarink” je melodija poznata još iz ranih dvadesetih godina prošlog vijeka, kada se pojavila u brodvejskom mjuziklu i postala jedna od najpoznatijih dječijih pjesama svih vremena. Popularizovao ju je kanadski dječiji program “The Elephant Show”, gdje je muzička grupa Sharon, Lois & Bram pjevala na kraju svake epizode.
Vrata i prozori nestaju
”Skinnamarink” je pjesma o ljubavi, a danas se pojavljuje i kao naslov eksperimentalnog horor filma, prvog dugometražnog ostvarenja Kylea Edwarda Balla, a koje je zapravo samo produžena verzija njegovog kratkog filma “The Heck” koji je snimio godinu ranije. Priča je to o bratu i sestri, četvorogodišnjem Kevinu (Lucas Paul) i šestogodišnjoj Kaylee (Dali Rose Tetreault), koje su roditelji ostavili same kod kuće jedne noći. Vrata i prozori će ubrzo nestati, a njima će se iz mraka javiti nepoznati glas koji će im šaputati što da rade.
Neobičnosti u gore navedenom opisu radnje nema i, manje-više, rekli bismo da se radi o posve očekivanom filmu u okvirima svog žanra. Osim što to “Skinnamarink” nije i odatle stvari postaju bizarnije. Snimljen u maniru eksperimentalnog filma, uz sekvence koje je zaista neugodno slušati jer su zaglušujuće, ovo bi se ostvarenje u najkraćem moglo opisati kao najgora noćna mora za djecu koju roditelji ostave samu kod kuće kako bi otišli na posao ili jednostavno nešto nakratko obavili. Ni u jednom kadru mi ne vidimo lica sudionika, već smo uhvaćeni u nizanje kadrova zidova i plafona, distorzivne slike svjetla na kojem vidimo igračke prosute po podu, upaljeni televizor koji vrti jedan te isti crtani film, dok se zvukovi pojavljuju i nestaju, mijenjaju tonalitet, i tako dalje. Upravo je ovo poigravanje sa zvukom najsnažniji izvor straha i napetosti u filmu, jer se njegovo širenje prostorom u koji svjetlost jedva da dopire možda i ponajviše može posmatrati za primjer dobre prakse u jednom hororu.
Opet, “Skinnamarink” nije ni po čemu film na kakve smo navikli, posebno što nije naklonjen svakom potencijalnom gledatelju jer ga ostavlja u stanju zbunjenosti i potpune dezorijentacije. Smješteni smo u kuću sa djecom, iz koje ne možemo vani, sve u jednom trenutku nestaje, a dobro poznati koncepti prostora se u potpunosti izvrću naglavačke. Mi preuzimamo dječiju percepciju i njihov osjećaj napuštenosti nakon što se nađu u velikoj, praznoj kući. Sve je mračno i zastrašujuće, i postaje sve bizarnije kako uviđamo da se kraj ne nazire; kraj koji bi značio bijeg, ali ni to nije moguće jer su sva vrata i prozori na kući iščezli.
Kritika je “Skinnamarink” prihvatila dosta dobro s obzirom na to da eksperimentalni filmovi nisu uvijek najdraži materijal za recenziranje. Čak su ga usporedili sa filmovima Davida Lyncha i njegovom kinematografskom sklonošću sporim kadrovima u kojima se ništa ne dešava i sve je podređeno čulima i atmosferi, radije nego radnji. “Skinnamarink” nije niti “Twin Peaks” niti poput nekog drugog Lynchovog filma (ako bih ga morala (po)staviti uz neki njegov film, neka to najradije bude serijal “Rabbits”), ali svakako da ga možemo posmatrati u okviru te estetike i poetike ponavljanja i tromosti koja nas zatvara više u samoj slici i zvuku, nego u radnji, i traži strahovito mnogo našeg vremena i koncentracije. Jer koliko god da ovakvi filmovi traju, na početku nam se može činiti da će trajati čitavu vječnost, da ćemo život provesti gledajući u jedan kadar rasutih igračaka. Dijalog je sveden na minimum, i kada se pojavi, najčešće nam ništa naročito ne rasvijetli, nego nas dodatno uznemiri. U skladu s logikom sna, film izgleda kao da je snimljen kamerom iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, a prostor kao da je zarobljen u nečijem sjećanju pa tako vrijeme zbivanja ne možemo jednoznačno odrediti.
Pomjeren i iščašen pogled
Srećom, “Skinnamarink” nam ovim pomjerenim i iščašenim pogledom na jednu posve običnu situaciju želi reći nešto više. Reditelj je na Redditu i svom YouTube kanalu Bitesized Nightmares pitao publiku o njenim najvećim noćnim morama iz djetinjstva i u odgovorima je primijetio da se određene stvari i slike ponavljaju. Svi smo imali neko čudovište koje nas je plašilo, a koje se skrivalo ispod kreveta. Zajedničko svim tim čudovištima je bilo da se kriju duboko u mraku i dozivaju naše ime. “Skinnamarink” nas vraća u poznate prostore straha, paralizira nas i vodi u ponor. Odgovor na pitanje šta se u filmu zapravo događa, može se kriti na početku, gdje čujemo njihovog oca (Ross Paul) kako nekome na telefon govori da je Kevin pao i udario glavom, ali da je sada dobro. Da li je film refleksija Kevinovog potresenog mozga ili ne, na koncu nije presudno važno, ali je značajno da ova distorzija svakako na određeni način predstavlja dječije strahove od mraka koje je reditelj prenio i na nas u toku gledanja filma, ostavljajući nas u stanju paralize, kombinirajući užas i neprijatnost.
”Skinnamarink” nije besprijekoran film, naprotiv. Skoro dva sata sadržaja se često sapliće o početnu ideju, a koja je u isto vrijeme i najjači adut filma. Zahtjevan je i neupitno pretenciozan, ali svakako da ne možemo negirati da posljedice gledanja “Skinnamarinka” ostaju s nama još neko vrijeme.
