NASA aktivno prati čudnu anomaliju u Zemljinom magnetnom polju: džinovsko područje nižeg magnetskog intenziteta na nebu iznad planete, koje se proteže između Južne Amerike i jugozapadne Afrike.
Ovaj ogromni fenomen u razvoju, nazvan Južnoatlantska anomalija, intrigirao je i zabrinjavao naučnike godinama, a možda ništa više od NASA-inih istraživača.
Sateliti i svemirske letjelice svemirske agencije posebno su osjetljivi na oslabljenu snagu magnetnog polja unutar anomalije i rezultirajuću izloženost nabijenim česticama sa Sunca.
Južnoatlantska anomalija (SAA) – koju NASA poredi sa ‘udubljenjem‘ u Zemljinom magnetnom polju, ili nekom vrstom ‘rupe u svemiru‘ – generalno ne utiče na život na Zemlji, ali isto se ne može reći za orbitu svemirske letjelice (uključujući Međunarodnu svemirsku stanicu), koje prolaze direktno kroz anomaliju dok se vrte oko planete na niskim visinama Zemljine orbite.
Tokom ovih susreta, smanjena jačina magnetnog polja unutar anomalije znači da tehnološki sistemi na satelitima mogu doći do kratkog spoja i kvara ako ih udare protoni visoke energije koji izlaze sa Sunca, prenosi sciencealert.com.
Ovi nasumični pogoci obično mogu uzrokovati samo greške niskog nivoa, ali nose rizik da izazovu značajan gubitak podataka, ili čak trajno oštećenje ključnih komponenti – prijetnje koje obavezuju satelitske operatere da rutinski isključuju sisteme svemirskih letjelica prije nego što letjelice uđu u zonu anomalije.
Ublažavanje tih opasnosti u svemiru je jedan od razloga zašto NASA prati SAA; drugi je da misterija anomalije predstavlja sjajnu priliku za istraživanje složenog i teško razumljivog fenomena, a NASA-ini široki resursi i istraživačke grupe su jedinstveno dobro postavljene da prouče ovu pojavu.
“Magnetno polje je zapravo superpozicija polja iz mnogih izvora struje”, objasnio je geofizičar Terry Sabaka iz NASA-inog Centra za svemirske letove Goddard u Greenbeltu u Marylandu 2020.
Smatra se da je primarni izvor vrtložni okean rastopljenog gvožđa unutar spoljašnjeg jezgra Zemlje, hiljadama kilometara ispod zemlje. Kretanje te mase stvara električne struje koje stvaraju Zemljino magnetsko polje, ali ne nužno jednoliko, čini se.
Ogroman rezervoar gustog kamenja pod nazivom Afrička velika provincija niske brzine smicanja, koji se nalazi na oko 2.900 kilometara (1.800 milja) ispod afričkog kontinenta, remeti stvaranje polja, što rezultira dramatičnim efektom slabljenja – što je potpomognuto nagibom magnetne sile planete. osa.
“Uočeni SAA se također može protumačiti kao posljedica slabljenja dominacije dipolnog polja u regiji”, rekao je NASA Goddard geofizičar i matematičar Weijia Kuang 2020. godine.
“Tačnije, lokalizirano polje s obrnutim polaritetom snažno raste u SAA regiji, čineći tako intenzitet polja vrlo slabim, slabijim od onog u okolnim regijama.”
Iako postoji mnogo naučnika koji još uvijek ne razumiju u potpunosti ovu anomaliju i njene implikacije, novi uvidi neprestano bacaju svjetlo na ovaj čudan fenomen.
Na primjer, jedna studija koju je 2016. godine vodila NASA-ina heliofizičarka Ashley Greeley otkrila je da SAA lagano pluta u smjeru sjeverozapada.
Međutim, to nije samo kretanje. Što je još zanimljivije, čini se da je fenomen u procesu cijepanja na dva dijela, a istraživači su 2020. otkrili da se čini da se SAA dijeli na dvije različite ćelije, od kojih svaka predstavlja poseban centar minimalnog magnetskog intenziteta unutar veće anomalije.
Šta to znači za budućnost SAA ostaje nepoznato, ali u svakom slučaju, postoje dokazi koji ukazuju na to da anomalija nije nova pojava.
Studija objavljena u julu 2020. sugerira da ovaj fenomen nije čudan događaj u novije vrijeme, već ponavljajući magnetski događaj koji je mogao utjecati na Zemlju još prije 11 miliona godina.
Ako je tako, to bi moglo signalizirati da južnoatlantska anomalija nije pokretač ili preteča okretanja magnetnog polja cijele planete, što je nešto što se zapravo događa, ako ne i stotinama hiljada godina u isto vrijeme.
Očigledno, ostaju ogromna pitanja, ali s obzirom na to da se toliko toga dešava sa ovom ogromnom magnetskom neobičnošću, dobro je znati da je najmoćnija svjetska svemirska agencija promatra koliko i oni.
“Iako se SAA sporo kreće, prolazi kroz određene promjene u morfologiji, tako da je također važno da ga nastavimo promatrati kroz kontinuirane misije”, rekao je Sabaka. “Zato što nam to pomaže da napravimo modele i predviđanja.”
