Jacques Lucien Monod je francuski biohemičar koji je s Françoisom Jacobom istraživao kako geni regulišu metabolizam stanica usmjeravajući biosintezu enzima. Par je podijelio (s Andréom Lwoffom) Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 1965. Monod je otkrio sistem operona (čuvena operonska teorija) koji kontroliše djelovanje gena u bakterijama. Godine 1931. Monod se pridružio Pasteurovu institutu, a 1971. postao je njegov direktor.
Ako ćemo pošteno, Jacques Monod, zajedno s Françoisom Jacobom, spada u red važnijih naučnika. Naime, oni su zagrebali sistem regulacije gena. Njih dvojica su nešto kao francuski Jim Watson – Francis Crick. Monod je jedan od najvećih molekularnih biologa u istoriji.
Operonska teorija
Jacques Monod rođen je u Parizu 9. februara 1910. Preminuo je prerano, u 66. godini, 31. maja 1976. u Cannesu, od leukemije. Svi oni koji se bave prirodnim naukama i biologijom posebno bi trebali dobro poznavati njegov rad, kako na operonskoj teoriji, tako i u filozofiji nauke.
U genetici, operon je naziv za skup gena-operatora i strukturnih gena kojima on upravlja. Gen-operator je odgovoran za “uključivanje” i “isključivanje” strukturnih gena, onih koji zapravo kodiraju protein. Dakle, operator reguliše ekspresiju gena. Operator započinje ili sprečava sintezu informacione RNK, dakle transkripciju genetičke informacije sa strukturnih gena. Drugim riječima, on počinje ili sprečava prepisivanje genetičkog koda, što je prvi korak stvaranju bjelančevina.
Operonska teorija nam opisuje fine mehanizme regulacije gena po principu negativne povratne sprege.
Svi geni ne rade istovremeno sve vrijeme. Pod “rade” ovdje podrazumijevamo prepisivanje genetičke informacije nekog gena s DNK na informacionu RNK, što je prva faza u proizvodnji nekog proteina.
Pomenuti dvojac je to ispitivao na bakteriji Escherichia coli. Ova bakterija može metabolizirati i mliječni šećer laktozu, a može i glukozu. Međutim, što bi se zamajavala proizvodeći enzime koji razlažu laktozu ako u okolini ima dovoljno glukoze? Zato je bakterija razvila mehanizam kontrole sinteze proteina-enzima koji razlažu laktozu.
Lac operon, što je naziv za kompleks koji kod ovih bakterija kontroliše sintezu enzima potrebnih za razgradnju laktoze, koristi dvodijelni kontrolni mehanizam kako bi osigurao da ćelija bakterije troši energiju na proizvodnju enzima koje kodira lac operon samo onda kada je to potrebno. U nedostatku laktoze, lac represor “gasi” produkciju enzima koje kontroliše operon. U prisustvu glukoze, aktivator koji je potreban za stvaranje enzima za razlaganje laktoze ostaje inaktivan.
To je bio prvi dokaz da geni ne djeluju samostalno, kako im se “ćefne”, oni ne funkcionišu mimo realnih potreba organizma. Potrebe dolaze iz vanjske sredine (prisustvo/odsustvo laktoze, primjerice). Ovo je prvi put u nauci da je objašnjen molekularni odnos organizma s okolinom.
Međutim, ovdje nije kraj važnosti Jacquesa Monoda. Njegov doprinos teoriji spoznaje i filozofiji uopšte je izuzetan, a nažalost, premalo poznat u našim krajevima.
Godine 1970. Monod je objavio Le hasard et la nécessité (kod nas prevedeno kao “Slučajnost i nužnost”) temeljenu na nizu predavanja koja je održao na koledžu Pomona 1969. Ovo je jedna od mojih omiljenih knjiga i svakako dajem toplu preporuku za nju i često joj se vraćam. To je ispitivanje filozofskih implikacija moderne biologije.
Slučajnost i nužnost
Monod priznaje svoju povezanost s francuskim egzistencijalistima u epigrafu knjige, koji citira posljednje paragrafe Camusova “Mita o Sizifu”. Obojica, i Camus i Monod, bili su pripadnici francuskog Pokreta otpora. Ovdje, vezano za egzistencijaliste, treba spomenuti i Monodovu opredijeljenost antifašizmu i borbu protiv nacizma, pripadnost intelektualnim krugovima lijeve provenijencije. Postoji i fotografija nastala u toku studentskih protesta 1968. gdje on pomaže jednom od povrijeđenih u protestima.
U “Slučajnost i nužnost” Monod se protivi animizmima, odnosno filozofsko-vjerskim sistemima koji pokušavaju objasniti svijet kao (nečiji) projekt. On govori o važnosti pukog slučaja i stohastičkih – spontanih procesa te se zalaže da naučna istraživanja budu osnov etike. Pokazao je kako je teorija o nepromjenjivom nasljednom determinantnom genu kroz generacije potpuno nepomirljiva s dijalektičkim načelima.
Također, bio je pobornik ljudskih sloboda i prava na pobačaj. Godine 1972. Jacques Monod svjedočio je, kao vještak, na suđenju u Bobignyu. Bilo je to suđenje za pobačaj, koji je tada bio zabranjen francuskim zakonom, kada je suđeno 5 žena, od toga jednoj maloljetnici, Marie-Claire Chevalier, koja je pobačaj izvršila nakon silovanja. Monod je svjedočio u korist optuženih. Istodobno je davao novac optuženicima kako bi im pomogao podmiriti nastale sudske troškove.
Jelena KALINIĆ
