Obrazovanje u BiH je intelektualno i etički zapušteno, a takvo je jer odluke uglavnom donosi politika sa intelektualno i etički zapuštenim liderima. Tzv. konferencija ministara je od svog “osnivanja” nelegalna instanca koja je uspjela napraviti veliku štetu u malo vremena, kaže za Oslobođenje Nenad Veličković, profesor na Filozofskom fakultetu UNSA.
Topla voda
Osvrće se na Izvještaj PISA 2018. (Program za međunarodnu procjenu postignuća učenika), koji je pokazao da više od polovine učenika u BiH nije u stanju ostvariti minimum funkcionalnog znanja, a da domaće vlasti pomenuti izvještaj, koji je BiH svrstao na dno zemalja učesnica, nije potaknuo na djelovanje.
– Sada se može uraditi sve što nije do sada, ali predviđam da će se uraditi sve kao i do sada, ističe.
S tim da je obrazovni sistem u BiH zapušten, jer niko u zemlji nema procjenu šta je kvalitetno obrazovanje, slaže se i Namir Ibrahimović, direktor sarajevske OŠ “Safvet-beg Bašagić”. Kaže da ne postoje standardi koji vode prema tome da se ocijeni kvalitetno obrazovanje.
– Tamo gdje povremeno bude procjena, gdje smo imali PISA 2018, kao i TIMSS 2019, gdje se provjerava znanje učenika, pokaže se da je ono jako loše. Kontinuirano ne učestvujemo u istraživanjima, a u okviru domaćih institucija ne činimo ništa da provjeravamo kvalitet rada obrazovnih ustanova. O udžbeničkoj politici da i ne govorim, uvijek je bila nakaradna i različita. Udžbenička politika je neujednačena, nije dobra i ima manjkavosti u smislu kvalitete udžbenika. U dijelovima zemlje gdje se radi po bosanskom nastavnom planu i programu ili okvirnom nastavnom planu i programu Federacije, to je šest kantona, udžbenici su se birali na osnovu onoga što je koordinacija ministara prepustila federalnom Ministarstvu obrazovanja i nauke, i onda su oni u ime njih zapravo radili izbor udžbenika. U RS-u to radi Zavod za izdavanje udžbenika, gdje izdaje jedan udžbenik obavezan za sve učenike i škole, kao i predmete. U kantonima gdje se radi po hrvatskom nastavnom planu i programu postoje dvije izdavačke kuće i škole imaju izbor udžbenika između te dvije kuće. To su najčešće udžbenici koji su prilično slični onima izdavanim u Hrvatskoj, kaže Ibrahimović i dodaje da je PISA 2018. istraživanje pokazalo da u KS-u ili u ZHK-u 43 posto učenika koji su pristupili istraživanju ima idealne uvjete za obrazovanje.
Navodi da je škola danas za mnoge trauma, “jer se odrodila, odmakla od interesovanja ili svijeta učenika u kojem žive”.
– Škola ostaje onakva kakva je bila i prije 20, 30, 40, pa i 50 godina. Ona bi trebala biti mjesto u kojem učenici zaista uče i nije to nikakva topla voda. Većina uspješnih obrazovnih sistema ima tzv. cjelodnevni boravak unutar škole, koji ne podrazumijeva samo časove i nastavu, koji ne podrazumijeva svakih pet minuta promjenu nekog nastavnog predmeta, to nije škola u kojoj učenici samo slušaju na času ili nešto kažu, pa odu kući i nauče iz udžbenika i gdje se ocjenjuje sposobnost učenika ko može zapamtiti veliku količinu informacija u kratkom vremenu. To je stvar koja se mora promijeniti, zaključuje.
Aleksandar Savanović, profesor banjalučkog FPN-a, kaže nam da je naš obrazovni sistem “na nivou ulaganja koja kao društvo izdvajamo za tu svrhu”. Napominje da je BiH posljednja u Evropi po udjelu budžeta koji izdvaja za obrazovanje, pa su shodno tome takvi i rezultati.
– U obrazovanju, kao i u ostalim segmentima društva, važi pravilo “koliko novca, toliko muzike”. Pitanje je naravno da li se i sa ovim sredstvima moglo i može postići više. S obzirom na to da je BiH duboko podijeljeno društvo, još u fazi postkonfliktnih odnosa, nije ni realno očekivati ujednačenost udžbeničke politike, bar što se tiče područja “društvenih nauka”. Kako bismo mogli postići ujednačenost u udžbenicima istorije, kada na tako drastično različit način doživljavamo istorijske događaje? Nije to specifično samo naš problem, mnoge druge nacije i države ga imaju, govori Savanović.
Iluzorno je očekivati, dodaje, da se jedan segment društva kakav je obrazovni sistem izdigne iznad problema nepotizma, korupcije i slično, kada vidimo svakodnevno u svim ostalim oblastima, od pravosuđa do privrede, o politici da i ne govorimo, da su najkorumpiraniji likovi često promovisani kao heroji.
– Stoga, mislim da ne možemo napraviti spektakularan iskorak u jednom segmentu, u ovom slučaju obrazovanju, bez šire društvene reforme, zaključuje Savanović.
Učiteljica sarajevske OŠ Hrasno Lemana Terzimehić govori da od vremena kada je sjedila u školskim klupama pa do danas kada je ulozi učiteljice, naše društvo nije napravilo mnogo toga.
Funkcionalno znanje
– Rekla bih da smo čak i nazadovali. Kvalitet reproduktivnog znanja je na visokom nivou i to je sve. Funkcionalno znanje je minimalno, a u današnjem vremenu je nemoguće stvarati nove vrijednosti, mijenjati svijet bez funkcionalnog znanja. Udžbenici su nam prevaziđeni, ne nude mogućnost za stvaralačko učenje i rad, osim usamljenih slučajeva pojedinih izdavača. S obzirom na to da očito ne znamo kako poboljšati taj segment, nije sramota prepisati od drugih, od uspješnih obrazovnih sistema. Udžbenik mora biti u skladu sa savremenim tokovima i podsticati učenike na promišljanje, istraživanje, projektni pristup radu. Činjenica je da su pojedini kantoni počeli reformu, no ona mora biti jedinstvena, ističe Terzimehić.
Dodaje da su učenici opterećeni velikim brojem predmeta, obimom nastavnih sadržaja i usvajanjem činjenica na nivou reprodukcije, gdje samo u I razredu u KS-u imaju više nastavnih predmeta (čak devet) nego godina.
