Inflacija je duboko u cipelama građana. Nije zaobišla nijedan dio BiH, pa tako ni Bihać. Većina građana, posebno starija generacija, navikla je da se suočava s ekonomskim izazovima, ali kao i u ostatku države, mladi, uglavnom, svoju sreću traži van granica ovog grada.
U odnosu na druge gradove u BiH, ni u Bihaću ne cvjetaju ruže. Posebno ne tokom inflacije. Najveći udar na ionako tanke novčanike, tradicionalno, je na penzionerima.
“Ja sam ratni vojni invalid, em sam u penziji, a 490 KM ne može, kad svaki dan skaču cijene. Niti ima kontrole niti ima inspekcije, niti ima Boga. A ovima lako što imaju 5-6 hiljada. Šta je to njima. Ovo su okrenuli kako ne valja. Boga mi”.
Udar na kućni budžet osjete čak i oni koji su radni vijek proveli van BiH i ostvarili pravo na pristojne penzije.
“Ja ne znam kako uopšte žive. Ja imam kanadsku penziju. Kako žive kući, to oni znaju, a ja mogu zamisliti kako žive. Pa meni minimalno mjesečno treba, samo za hranu, hiljadu KM”.
Zbog toga bi, prema, već, neslavnoj tradiciji, kraj sa krajem teško sastavili bez pomoći.
“Teško, vrlo teško. Imam djece vani, ali (Može li se bez pomoći djece?) Ne, nikako”.
“Super sve, zahvaljujući djeci najviše. (A da nije tako?) Eh, pa eto, ali dobro je opet”.
Da ne bi u poznim godinama živjeli život koji su njihovi roditelji, bake i djedovi primorani da žive danas, većina mladih je svoju sreću potražila van granica matične države.
“(Šta je najviše potrebno Bihaću?) Radna mjesta. Omladina ode. I moja djeca su otišla vani. Troje”.
“Odlaze, moraju, nema posla. (A ima li onih koji se vraćaju?) Slabo”.
No, još je tu i onih koji vjeruju u napredak. A i, previše vole svoj grad da bi ga napustili, kažu.
“Svi imaju želju ići vani, ja baš nisam takva osoba, tako da je meni lijepo. Može se živjeti, ali svi žele neki bolji život, da iskuse nešto novo, da probaju, pa neka im je sa srećom”.
“Poprilično teško za ovo vrijeme, ali s obzirom na to da manje-više naša mladost odlazi u zapadne zemlje, puno bolje područje, gdje traže svoju sreću, i dalje ima nas koji smo tu, pokušavamo da se okrenemo ka boljem sutra”.
Ima posla, kažu pojedini, ali kriva je Evropa.
“Posla nije da nema, ali ta Evropa… Mogućnosti su postale malo veće i odmah je tu nezadovoljstvo”.
A dok jedni odlaze, rijetki su, ali postoje i oni koji, sticajem okolnosti, dolaze. I pri tome žele da ostanu. Sađit je iz Avganistana u migrantski kamp Lipa došao prije pet godina.
“Ja sam dobio azil. Živim ovdje. Imam malo vremena, zatim krećem u srednju školu. Želim i da živim i da radim ovdje”, kaže Sađit iz Afganistana.
Izazovi ekonomske krize nisu uticali samo na Bihać, nego čitavu BiH, ali nema čitava država ono što ima Bihać. Zeleni riječni biser i stari kulturno-istorijski spomenici u samom gradskom jezgru, čine ovaj grad čarobnim bez obzira na godišnje doba i primamljivim kako za građane BiH, tako i za turiste.
“U vrijeme korone, grad Bihać je krenuo sa prodajom vaučera koja je privukla naše sugrađane. Tad smo imali i najveće posjete bh. građana. Naravno, ne možemo zanemariti goste sa Bliskog istoka, koji sve više posjećuju naš grad, ali i susjedne zemlje-Srbija, Hrvatska, Slovenija…”, dodaje Adnan Mekić, predsjednik turističkog klastera “UNA-SANA”.
A svi, najviše, dolaze zbog Une, koju Bišćani tretiraju kao člana porodice.
Stand up: Ni sam grad ne bi bio to što jeste da nema svoju Unu. Stoga, nije ni čudo što Bišćani često kažu da je Bihać grad koji je zaljubljen u svoju rijeku.
