”Uloga je umetnosti da bude alternativno polje saznanja, osećanje da na videlo dana iznosi ono što je sakrivano, da postavlja pitanja, da stvari koje su poprimile grotesknu stvarnost postavi u istinsku razmeru, da ljude koji zauzimaju visoke položaje, a da to ne zaslužuju, doista pokazuje, ali na ironičan, duhovit način.” Tako je cilj umjetnosti, pa tako i teatra, prije nekoliko godina, u jednom razgovoru obrazlagao Zlatko Paković, beogradski kazališni redatelj, pisac i novinar.
Prekid poretka
I zaista, u svakoj njegovoj predstavi to možete pronaći – bilo da se bavi Shakespeareom (“Julije Cezar – res publica ili cosa nostra”, “Othello, nezakonita liturgija”, “Hamlet”), Miroslavom Krležom (“Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo”), Ćamilom Sijarićem (“Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića “), Brankom Ćopićem (“Pedagogija otpora Branka Ćopića”) ili Danilom Kišom (“Grobnica za Borisa Davidoviča kako je danas zidamo”), kao i u drugim autorskim projektima o genocidu u Srebrenici, Crkvi bosanskoj, papi Franji, ubojstvu Zorana Đinđića… Sve te predstave, kao i one druge, ovdje nespomenute, “grotesknu stvarnost postavljaju u istinsku razmeru”, njegovo autorsko, dramsko kazalište “jedinstvena je oda nemirenju sa sudbinom” (Viktor Ivančić), teatar je za Pakovića, kako sam kaže, “jedina subverzivna institucija civilizacije, jer sve druge institucije služe održavanju uspostavljenog poretka, jedino je pozorište, paradoksalno, institucija istinske želje čovjeka, koja se nikad ne zadovoljava postojećim. Pozorište je potencijalni prekid poretka. Zato su sve snage poretka usmerene na pripitomljavanje i dresiranje pozorišta.”
Na tom tragu i u tim okvirima Paković gradi i svoj najnoviji kazališni autorski projekt – predstavu “Što je Erazmo nama, ili što smo mi Erazmu” praizvedenu prije desetak dana u sklopu ICAF-a (International Community Arts Festival – Međunarodni festival umjetnost u zajednici) u Rotterdamu, Nizozemska. Deveto je to izdanje tog renomiranog festivala pokrenutog 2001. što okuplja profesionalne umjetnike i ljude kojima to nije životni poziv, naše mještane i susjede koji pod profesionalnim vodstvom sudjeluju u umjetničkim projektima – kazališnim, plesnim predstavama, koncertima, zastupljen je i film – ovogodišnji ICAF održan je na pet lokacija u Rotterdamu od 27. marta do 2. aprila pod motom “Zvuk promjene”. “The Sound of change”. Paković je autor i redatelj, koredateljica i koordinatorica je Dženita Čamo, kompozitor Mile Lukić, sound producer Gerie Daanen, a u predstavi igraju: Nena Šešić-Fišer, Nenad Fišer, Mladen Pikulić, Goran Trkulja, Almir Mehmedbegović, Adnan Feković, Alma Mustafić, Dragana Vrebac, Pavle Trkulja, Anita Karabašić i Yazila. Igra se bilingvalno, na nizozemskom i na engleskom jeziku.
Kao noseće, temeljno pitanje ovog kazališnog čina, pa tako i razlog inscenacije, sam Paković navodi: “Što Holanđani mogu naučiti od bosanske dijaspore i njenog iskustva o razornim posljedicama polarizacije u njihovoj prethodnoj domovini, ali i zašto bi Holanđani morali učiti od svojih sugrađana Bosanaca?” I odmah nudi odgovor: “Upravo zbog ozbiljnog zaoštravanja polarizacije među različitim religijskim i etničkim grupama u samoj Holandiji.” Pa spominje ideje koje propagira Partija slobode koje opasno flertuju sa fašizmom i rasizmom i neizbježnom diskriminacijom, poput izjava “zatvorimo granice”, “napustimo EU” ili često upotrebljavane fraze “ljudi naše sorte”. Paković upozorava: “…Šta znači fraza ‘borealni svet’ koju Thierry Baudet upotrebljava? Nije li to samo drugo ime za svet arijevske rase? Holandski Bosanci i Bosanke imaju iskustvo dezintegracije nekadašnje multikulturalne SRBiH i oni ne žele da ponovo izgube svoj dom, sada u Holandiji. Rat nikada ne nastaje odjednom, nego malim koracima koji najpre izgledaju bezopasno. Dehumanizacija drugog i polarizacija uvek završavaju masovnim ubojstvima i genocidom. Holandski Bosanci znaju to veoma dobro. Zato bi svi Holanđani morali danas da uče iz iskustva zemljaka koji su emigrirali iz BiH pod naletom rata. Holandski Bosanci umeju sad lako da prepoznaju ksenofobne reči koje se pretvaraju u streljivo. Predstavu sam nazvao šekspirovski: ‘Whats Erasmus to us, or we to Erasmus’. Zašto? Zato što se osnovni moralni stav glasovitog holandskog renesansnog filozofa Desidariusa Erasmusa Rotterdamusa upravo odnosio na toleranciju protiv polarizacije. Da li je ta humanistička misao Erazmova živa danas u Holandiji? Ne bih to rekao. No, ona je istinski izazov za jednu vrlo izazovnu predstavu.”
Deziderije Erazmo Roterdamski (1466. Rotterdam – Basel 1536) nizozemski je humanist, katolički svećenik i teolog, bibličar, književnik, filolog, prevoditelj i nadasve mislilac i filozof, nagovještava doba prosvjetiteljstva, spada među najeminentnije prvake europskog kršćanskog humanizma. Miroslav Krleža u eseju njemu posvećenom iz 1942. godine vidi ga kao “…filozofa usred neobrazovane rulje, u svjetini zbunjenoj još uvijek sredovječnim halucinacijama, mozak jasno logičan, lingvist i komparativni filolog u svijetu fanatiziranih slijepih masa, učenjak u sredini koja osim grube i životinjske primitivne sile nije priznavala nikakve druge mjere”. I dodaje: “Ako je ikome u Evropi bila jasna socijalna formula legende o plavoj krvi, ako je itko anticipirao građansku negaciju te legende, bio je to On. On je neuvijeno spoznao da samozvani potomci svetaca, kraljevi i knezovi u hermelinu, imaju svoje plavokrvne pređe na Nebu samo zato kako bi na zemlji mogli da igraju ulogu krvavih mesarskih pasa, u ime Vrhunaravnog Poslanstva i Misije Gospodnje. On je već davno, još za svojih najmlađih dana, prozreo sklerotične sofiste nebeske mudrosti, lažljivce i neznalice, koji igraju ulogu sveznadara, nametljive kočoperne pijetlove, koji kukurječu, na buništima pameti, majstore, koji brbljaju o ‘sokovima Svetoga Duha’, a zapravo su suhoparni gnjavatori i prljavi kradljivci, koji se kite tuđim perjem.”
Takvog Erazma, beskompromisnog negatora svih obmana i laži, slavi Paković već u uvodnom songu, izvode ga Nena Šešić-Fišer i Yazila, sklopljen je od poetskih i proznih fragmenata spomenutog Krležinog eseja uz tri dopisana stiha, a počinje: “O, gdje su oni slavni mrtvi dani/Kad nama je u duha pustinji/Ko goruć znamen na putu našem blistao Erazmo, Erazmo Roterdamski?/Uz pratnju oda i zveket madrigala,/U časti, slavi vječnog trijumfa,/I kada nam je svijet/Svijetlio sjajem igle magnetske…/ Mi Argonauti tad smo sanjali o snu,/Koji pjesnički se zvao život čovjeka.” Song završava: “Mi danas nijesmo više što bijasmo”. Paković dopisuje stih: “Nijesmo ono što mogli smo biti.” Posljednji stih glasi. “A jedini suveren jeste dostojanstvo ljudske riječi.”
Atrakcija i provokacija
Glavnina dramskog predloška sadrži citate i reakcije na njih desnih i ekstremističkih političara u Nizozemskoj, poput Hansa Janmaata i njegovog pokliča “Vlastiti narod na prvo mjesto”, umro je 2002, Gerta Wildersa koji je prijetio: “Ili ćemo se mi obračunati s islamom, ili će nam on doći glave!”, potom njegovog političkog uzora Pima Fortuyna, ubijenog 2002., bio je osnivač partije Leefbar Nederland (Životno podobna Nizozemska), spominje se i Thierry Baudet, populist koji računa na donji sloj društva, na siromašne, potlačene i uplašene. O svemu tome, poput nekog uvodničara u predstavu, govori, sjedeći za pisaćom mašinom, Goran Trkulja, sve vrijeme na sceni je prisutan fotograf Mladen Pikulić, on stalno fotografira protagoniste predstave, ali i publiku, sve ćemo to vidjeti na samom kraju izvedbe, ali i on ima svoju malu životnu priču uklopljenu u predstavu. Predstava, naravno, sadrži segment kojim dominira tragedija u Srebrenici, što ne može proći bez uloge Nizozemskog bataljona u tom masakru, potom slušamo intimnu ispovijed slikarice Nene Šešić-Fišer, projiciraju se njene slike, slijedi sjajna ironična epizoda sa transkulturalnim toaletom, jednim svim mogućim dodacima obogaćenim WC-om, transkulturalnom ćenifom kao umjetničkom, likovno-kazališnom instalacijom, koju izuzetno duhovito i poučno predstavlja Nenad Fišer. Naravno, nije zaboravljen ni holokaust, progon Židova u Drugom svjetskom ratu u Nizozemskoj, položaj Roma danas… Nije zaboravljen ni kultni spis Erazma “Pohvala ludosti” s početka XVI stoljeća, Adnan Feković odjeven kao Erazmo, poentira: “Onaj ko silno voli, ne živi više u sebi nego u onome što voli. Mi smo ono što volimo. Pomolimo se sad toj Ljubavi samoj, Ludosti najvećoj, odajmo joj poštu!” Erazmovsku kapu zamijeniće potom ahmedijom, opet progovoriti o Bogu i Ljubavi, predstavu završava fotograf, upućuje nas na staru istinu da je kod fotografiranja najvažnija stvar povjerenje, jer je fotografija prisan, intiman čin, a intimnost se ne može sa svakim dijeliti.
Atrakcija i provokacija, zaštitni znak teatra Zlatka Pakovića, ali nikada plakatno i bez čvrsto ukorijenjenog kazališnog opravdanja, otisnut je i na njegovom Erazmu Roterdamskom, predstavi koja razotkriva mnoge slijepe mrlje nizozemskog, čitaj europskog društva, koje i sami opažamo i primjećujemo, ali kao da se na njih ne obaziremo, kao da nas se ne tiču, a kada ih prvi put opazimo, kada se sukobimo sa njihovim tminama i jezom, onda je nažalost prekasno, više se ništa ne može učiniti. Predstava “Što je Erazmo nama, ili što smo mi Erazmu” Zlatka Pakovića opominje nas da zlo treba prepoznati na vrijeme.
Mladen BIĆANIĆ
