Melida Travančić je bosanskohercegovačka književnica, autorica 11 knjiga. Piše poeziju, kratku prozu, književne kritike i književne studije. Djela su joj prevođena na više jezika i za njih je osvojila mnoge domaće i međunarodne nagrade.
O kakvoj nagradi je riječ?
– Književnu nagradu “Ismet Rebronja” je ustanovila Narodna biblioteka “Dositej Obradović” iz Novog Pazara u znak sjećanja na najznačajnijeg pjesnika koji je živio i stvarao u tom gradu, ali moram dodati da je pjesnik Ismet Rebronja jedna od najznačajnijih figura našeg pjesništva, kad kažem našeg, mislim na jedan veliki prostor regije. Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa, a dodjeljuje se za najbolju knjigu poezije objavljenu u prethodnoj godini (prvo izdanje) na srpskom, crnogorskom, bosanskom i hrvatskom jeziku.
Istinski i veliki pjesnik
Utemeljenjem nagrade koja nosi ime istinskog i velikog pjesnika Ismeta Rebronje mogu slobodno kazati da je poezija u regionu zasjala punim sjajem jer je ona na neki način godinama unazad ostajala po strani, dok je u prvom planu bila proza, posebno kratka priča, koja danas postaje najpopularnija za čitanje. Ne znam zašto je tako, ali čitatelji bježe od poezije, a poezija je zapravo najsavršeniji način komunikacije sa svijetom, kako onim u sebi, tako i onim oko sebe.
Od 69 knjiga prijavljenih na konkurs za ovu nagradu, Vaša knjiga ju je dobila/osvojila. Kako se osjećate u vezi s tim? Šta Vama ta nagrada znači?
– Nagrada “Ismet Rebronja” za moju knjigu “Veo nad rijekom C” veliko je i meni posebno priznanje iz više razloga. Prvo, ta knjiga jeste o zemlji u kojoj je Ismet Rebronja rođen, to je knjiga o Crnoj Gori, riječ je o lirskim putopisima, odnosno o svemu onome što sam vidjela i doživjela u susretu sa zemljom, gradovima, mjestima i ljudima. Drugo, knjiga je objavljena u Bijelom Polju, gradu Pjesnika, kako volim kazati, u kući poezije (izdanje Ratkovićeve večeri poezije). Također, knjiga je objavljena i u BiH, u izdanju Planjaxa. Na neki način ova knjiga povezuje tri zemlje, Bosnu i Hercegovinu u kojoj sam donijela utiske sa putovanja, Crnu Goru u kojoj sam pronašla nadahnuće za pisanje i Srbiju u kojoj sam za ovu knjigu i nagrađena. Ova nagrada je i priznanje Poeziji i meni kao autorici veliki podsticaj za moj dalji rad i pisanje. I na koncu, nagrade još više otvaraju vrata i pomažu da knjiga bude vidljiva i da dođe do većeg broja čitatelja.
Knjiga je putopisna poezija o Crnoj Gori, nastala u Crnoj Gori, u kojoj nije opisana sama Crna Gora, već ono što njene ljepote izazivaju u Vama. S obzirom na to da je knjiga izdata u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a nagrađena u Srbiji, može li se reći da ste ovom knjigom, a i samom nagradom, skinuli veo sa crnogorskih ljepota, odnosno svojim radom uprli oči književnog svijeta u ovu lijepu zemlju?
– Doista se nadam i želim da je tako. U Crnoj Gori, kad god i gdje god da sam dolazila, i u kojem god mjestu bila, osjećala sam se lijepo i nadahnuto, spremna za pisanje i istraživanje kako onoga što vidim, a posebno onoga što spram tog vidljivog svijeta oko nas osjećam, tako i spram sebe. Najviše sam na tim putovanjima, odlascima i dolascima propitivala granice sebe, dokle me sve pisanje može odvesti, kako izići iz ustaljenih okvira i formi. Čini mi se da sam u tome uspjela, ovo je moja knjiga koja je najviše zainteresirala čitatelje (i kritičare) i evo, na koncu, za nju sam dobila važno priznanje, književnu nagradu “Ismet Rebronja”. Knjiga je nastajala tri godine, odlazila sam i dolazila, nekad boravila duže, nekada kraće, ali uvijek su osjećaji, doživljaji, slike, ono što sam nosila iz Crne Gore bili intenzivni. Knjiga “Veo nad rijekom C” donosi jedno novo viđenje svijeta kako u nama, tako i oko nas, pjesmama se da naslutiti, a onda i otkriti novi slojevi ne samo gradova kroz koje se prolazi nego i bića koje kroz te gradove prolazi.
Kako je knjiga dočekana u Crnoj Gori? Da li ste već imali neke promocije?
– Recepcija knjige je iznenađujuće dobra i to ne samo u Crnoj Gori nego i drugdje, u Srbiji, BiH, sve dokle je knjiga mogla stići. Prva promocija knjige, kako je nekako i prirodni slijed, bila je u Bijelom Polju i to u sklopu 16. White Field Jazz Festivala koncem juna prošle godine. O knjizi sam razgovarala sa književnom kritičarkom Draganom Erjavšek za Pobjedu, a napisan je i nemali broj tekstova o njoj koji su publikovani u književnim časopisima. Također, knjiga je promovirana i u Sarajevu u sklopu XXXIX Sarajevske zime. Neke promocije su najavljene, planirane… Ali, sve mi se čini da priča o ovoj knjizi tek počinje.
Da li ste ciljano stvarali knjigu poetskih putopisa o CG ili su nastajale pjesme, jedna po jedna, pa kad ih je već bilo dovoljno, odlučili ste ih izdati kao knjigu?
– Teško je bilo šta planirati kada se pojave snaga i pokretač pisanja, teško se to može i kontrolirati… jer kad pišem, nikad ništa ne radim planski niti imam neki unaprijed zadani cilj. Znam samo kada je sve počelo, a to je septembra 2019, kada sam zorom stigla na Cetinje. Koračajući pustim ulicama, osjetila sam ljepotu grada, susreta, pokretačku energiju… I poželjela sam tu ostati zauvijek. Taj neki magični trenutak koji se dogodio, ta ugodna samoća i mene i Cetinja, ta sloboda, to udisanje zraka punim plućima, ti koraci kad sipi kiša… E, to je pokrenulo pisanje. Ostala sam nekoliko dana, posjetila još neka mjesta u blizini, Njeguše, Lovćen, Ivanova korita…
Počela sam pisati. Kasnije sam se stalno vraćala i Cetinju i Crnoj Gori, i počela sam zapisivati sve ono što osjećam, vidim i doživljavam u susretu sa ljudima i mjestima. I znam da sam pomislila kada sam već imala više od dvadeset pjesama, da bi to jednom mogla biti cijela knjiga. Tako se i dogodilo. Knjigu sam završila, odnosno putovanje sam završila na Orlovom kršu, iznad Cetinja u konačnom “obračunu” sa sobom, željama i mogućnostima, nastojeći razlikovati stvarno od imaginarnog.
Rad na knjizi “Veo nad rijekom C” je povezao mnogo važnih ljudi u svijetu umjetnosti i kulture, od ustanova koje su radile na njoj do velikih umjetničkih imena. Pružite nam više informacija o tome.
– Da, cijeli tim ljudi je zaslužan za ovu knjigu ili da kažem ove dvije knjige, dva izdanja koja žive u BiH i Crnoj Gori. Kada sam završila pisanje, željela sam da knjiga prvo bude objavljena u zemlji u kojoj je nastajala i o kojoj je i poezija, i na moju veliku radost, nisam dugo čekala, knjiga je objavljena u kući poezije i gradu pjesnika, odnosno u izdanju Ratkovićevih večeri poezije, jedne od najprestižnijih izdavačkih kuća u regiji kada je riječ o poeziji. A onda se javila mogućnost da knjiga bude objavljena i u BiH, i koncem 2022. pojavila se i za bh. tržište u izdanju izdavačko-štamparske kuće Planjax. Ono što bih naglasila jeste posebnost naslovnica, one dodatno daju jednu dimenziju knjizi, za crnogorsko izdanje naslovnicu je radila Milica Radojević i ona je na neki način naslikala Crnu Goru, i pjesnikinju i pjesnika koji hode tom zemljom. Dok je dizajn za bosanskohercegovačko izdanje radio Adis Elias Fejzić, umjetnik s kojim surađujem jako dugo i u koga imam najviše povjerenje da moje riječi pretvori u slike, odnosno da prikaže na jedan drugačiji način sve ono o čemu sam u knjizi govorila. I ova naslovnica je posebna jer na neki način povezuje BiH sa Crnom Gorom kroz ispružene ruke na kojima se oslikavaju cvjetovi, neodoljivo podsjećajući na prizore sa stećaka, dok je s druge strane predstavljena i Crna Gora upravo kroz slovo C koje, između ostalog, podsjeća na snagu rijeke iz naslova.
Kakva je to rijeka C? Otkud taj naslov knjige? Veo kao pokrivalo mi je odlično odabran motiv jer pokriva, ali istovremeno otkriva ono što se ispod njega krije, naslućuje se ono suštinsko, a ako je potrebno, da se skinuti i ponovo staviti. Funkcionira kao metafora u pjesmama.
– Rijeka C je za mene mitsko mjesto u Crnoj Gori. Naravno, riječ je o Rijeci Crnojevića. Mjesto prelivanja, ulivanja, poniranja, izranjanja i vode i bića, mjesto smrti i mjesto za ljubav. Mjesto u kojem lađar čeka posljednje novce, a oči se kovanicama zatvaraju…. A veo? Vjenčani ili smrtni? Zar je u takvom ambijentu važno?
Voda spaja i razdvaja
Dugo sam dvojila oko naslova, a onda sam u razgovoru s Biserom Alikadić premještajući riječi, tragajući, izmišljajući, došla na ideju da to bude “Veo nad rijekom C”. I znala sam da je pod tim naslovom sabrano sve ono što sam željela kazati, da on ocrtava i ono skriveno i ono vidljivo, baš kako ste i primijetili.
Voda je snažan motiv u ovoj knjizi. Voda pokreće život ili…?
– Voda nas i spaja i razdvaja, bez nje ne možemo i u njoj često skončavamo. Voda je pokretač, ali ona i zaustavlja život, ona je simbol cirkulacije života, ali i one druge strane koja mene zanima, a to je smrt, tema koja me proganja od prve knjige sve do sada. Rijeke, ponornice, more, potoci, jezero… Sve oko nas je voda, ona ponekad donosi mir, ponekad nemir i u meni pokreće pisanje.
Lirski subjekt kroz CG vodi crnogorski pjesnik kao oličenje jednog naroda, jedne zemlje, jedne kulture, kao da on najbolje može razumjeti ono što ona vidi tu i osjeća u vezi s njegovom zemljom. Da li su književnici najbolji ambasadori svoje zemlje?
– Trebalo bi da je tako. Pa čak i kada su kažnjavani, prognani, nepriznati i zabranjeni u svojoj zemlji. Čak i tada. Posebna je povezanost književnika i zemlje, domovine, to je snaga iz koje crpimo pokretačku energiju, pa ma kakav to odnos čovjeka – zemlje bio.
Već neko vrijeme ste članica P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i od ovog mjeseca članica Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Kako su vaša/naša društva prihvatila informaciju o Vašim nagradama? Da ne pitam kako je to prihvatio Tešanj iz kojeg dolazite.
– Žene su često u najužim izborima, ali rijetko kada dobijaju nagrade. Nagrade su rezervirane za muškarce. Prisjetimo se samo, da ne istražujemo dalje, koliko je žena dobilo neka od najznačajnijih priznanja i nagrada u BiH. Jako, jako malo. A što se tiče vijesti o kulturi i umjetnicima, to je već posebna priča, našim portalima je mnogo važnije objaviti vijest o tome šta jedu i gdje ljetuju estradni umjetnici, nego vijesti iz kulture. Ali ima i dobrih primjera, Fena prati sve šta se dešava u polju kulture, tako su prenijeli vijest i o ovoj nagradi. Tu je i podrška P.E.N Centra BiH i čestitka koja mi je stigla, što me posebno obradovalo. A što se tiče grada u kojem živim Tešanj, nikada nije vrednovao uspjehe svojih sugrađana, posebno umjetnika, od Ćatića do danas čini mi se da se ništa nije promijenilo. Međutim, kako kaže Pjesnikinja, grad čine ljudi i kad ljudima ne priznaješ uspjeh, ti umanjuješ vrijednost vlastitog grada.
Da li pripremate neku novu knjigu i ako je odgovor pozitivan, o kakvoj knjizi se radi?
– Ja sam žena koja uvijek piše i o sebi i o drugima. I kad spavam, sanjam kako pišem knjige.