Ljudi imaju sposobnost da vide stvari na određeni način. Ja vidim stvari u raspadanju.
“Bespotreban čovjek”,
Edin Salčinović
U svijetu petparačkih priča gdje između fikcije i stvarnosti stoji znak jednakosti sve je moguće i lako zamislivo. Nedavno objavljena zbirka priča “Bespotreban čovjek” bosanskohercegovačkog novinara i književnika Edina Salčinovića pozajmljuje nešto od strukture petparačkih priča/romana. Pet pulp komada iz crne hronike stoji u podnaslovu, što nam može bolje rasvijetliti kompoziciju, ali i donekle objasniti što da očekujemo. Kada se početna situacija izloži, vrlo brzo se čitatelj nađe u matrici i shvati da je priča svoj zaokret dobila u domenu neobičnosti; sve se zgušnjava i postaje tijesno i oneobičeno (posebno u priči “Istrebljivač”).
Pobjeći od crnog oblaka
Zbirku, dakle, čini pet priča čiji je glavni junak Ahmed Džanko, novinar crne hronike, istraživač noćnih mora. “Šarada”, “Zemlja bez krokodila”, “Zbogom, Chico i Tadeuse”, “Zašto se Mikail ne smije?” i “Istrebljivač” opisuju neobične slučajeve kojima se Džanko bavio, a koji su svoje korijene uglavnom imali u onostranom. Bilo da je riječ o medijskom senzacionalizmu ili pretjerivanju uopšte, što je svakako odlika “pulp” tekstova, ne možemo pobjeći od crnog oblaka koji okružuje svakog nesretnika u pričama, ali i samog glavnog junaka koji i sam, kroz sve slučajeve, vodi razgovor s čovjekom kojeg je upoznao jednog šestog juna, a koji je po svemu sudeći utjelovljenje Vraga.
”Tog je dana Džanko gledao kako se gradu sa sjevera primiče čudan crn oblak. On je išao Alejom lipa uz Ulicu žrtava fašizma čudeći se što su sve klupe u hladu prazne, iako je sunce užarilo grad. Tada je iz užarenog, zgusnutog zraka izašao čovjek za kojeg mu se činilo da šepa, kose začešljane prema tjemenu, po modi staroj stotinjak godina, sa zubima platinastog sjaja, i očima koje su se presijavale u različitim bojama. Uz sve to, glavnog junaka je neodoljivo podsjećao na Joha Fredersena iz filma ‘Metropolis’ (1927), ‘Gospodara grada’.” A nas bi navedeni odlomak mogao odvesti i dalje u podsjećanja, pa uz ovaj susret možemo postaviti i slavni Wolandov dolazak u vrijeme neobično topla sutona, na Patrijaršijskim ribnjacima u Moskvi, u romanu “Majstor i Margarita” Mihaila Bulgakova. Kao i u toj sceni, i ovaj je susret odredio dalji tok dešavanja. Možda Ahmed Džanko nikada nije trebao razgovarati sa strancem, kao i Bulgakovljevi Berlioz i Bezdomni, a možda je njegova pojava bila neophodna da se sasvim običnim pričama oduzme njihova rutina i da postanu ipak nešto više od svakodnevnice u jednom gradu. Demonološki motivi svakako da podižu razinu čitalačkog uzbuđenja, pa su njihova vjerodostojnost ili pokušaji da ih racionalno objasnimo sasvim sporedna i gotovo nepotrebna pitanja.
Naslov zbirke – “Bespotreban čovjek” – važna je instanca u kontekstu stanja svijesti glavnog junaka i uloge koju ima u vlastitom životu. Osjećaj suvišnosti i čini da ga krenu zanimati skrajnuti slučajevi ili ih sebi namaštava kako bi ispunio bilo kakvu svrhu. Tako se u ovoj zbirci lik Ahmeda Džanke uspijeva konstituirati radije kao književna paradigma osobe koja je izgubila mjesto i prisustvo u životu. On upada u vremenske procjepe jer se jedino tamo nešto dovraga i dešava.
Šamar realnosti
Iznimno mi je drago da se u kontekstu domaće književne produkcije pojavilo djelo kakvo, sa stanovišta teme i kompozicije, nemamo priliku čitati često. Ulovljene u bulgakovljevski svijet, likove koje srećemo kod Salčinovića sam valjda posljednji put vidjela kod Selvedina Avdića u “Sedam strahova”. U pričama je, s obzirom na njihovo tekstualno ograničenje, moguće jako dobro primijetiti sve sadržajne viškove, a Salčinović ih uglavnom vješto izbjegava pa nećemo tako često, skoro nikako, osjetiti da određena dionica nije bila potrebna.
Dodir ili prikladnije šamar realnosti nam uvijek ponude scene sa inspektorima i policajcima, a kada pomislimo da smo se u priči našli u scenariju za neki film, u stvarnost nas vrati rečenica: “Al’ ovo je Bosna, u avliji je krava. A i da nije, zamisli tako, dođeš na mjesto zločina, nađeš dlaku i riješen slučaj. Pa jebote crtani.” Tako u “Bespotrebnom čovjeku” imamo i odlično dozirani humor, poigravanja sa karikaturalnosti i groteskom, uz postmoderne intervencije na metatekstualnoj razini, uz spoj različitih intertekstualnih i intermedijalnih referenci. To što priče nisu posve razumljive na prvu svakako da je pohvalno s obzirom na to da, uprkos poprilično jasnoj strukturi, slojevitosti u njima ne manjka. Rekla bih da su svi likovi zaokruženi, ma koliko njihova uloga u pričama bila epizodna; svi su u piščevim očima posmatrani kao važan dio pripovjednog mehanizma.
”Bespotreban čovjek” je ozbiljan pokušaj da se napiše sveobuhvatan portret jednog čovjeka, ali i slika jednog grada i društva, u stalnom spajanju činjenica i fikcije. Likovi iz zbirke su, bez sumnje, ukotvljeni u stvarnosti koja nas okružuje, ali su događaji koji ih okružuju nešto neobičniji nego bismo to u realnosti očekivali. Bilo kako bilo, pred nama je nesvakidašnji iskorak u savremenoj domaćoj književnosti, a vrijeme će svakako pokazati koliko je i da li je on bio neophodan.
