U Galeriji Novi hram je, povodom manifestacije Dani Kantona Sarajevo, otvorena izložba “Bamitbah” bosanskohercegovačkog umjetnika Ivana Hrkaša. Sa njim razgovaramo o fotografijama i knjizi koji su nastali kao potreba umjetnika da dokumentuje posebnosti sarajevske jevrejske kuhinje.
”Bamitbah” (U kuhinji) je dokumentarno-umjetnička serija fotografija u kojoj ste dokumentovali svakodnevnicu sarajevske jevrejske javne kuhinje. U kojem periodu su nastale fotografije i što ste njima željeli postići?
– Fotografije su nastale 2014. godine. Nešto više od četiri mjeseca sam svakodnevno provodio u javnoj kuhinji Jevrejske opštine, posmatrao sve oko sebe, analizirao, upijao, fotografisao, zapisivao razgovore i komentare. Ušavši u taj poseban prostor koji, kao i Jevrejska opština, ima politiku otvorenih vrata, osjetio sam jaku potrebu da dokumentujem sve što moje oči uoče interesantnim, a i jer sam shvatio da je on veliko blago koje svaki dan može nestati pod uticajem ubrzanog razvoja tehnologije i globalizacije.
U formi knjige
Znao sam da želim kreirati seriju fotografija i prezentirati ih u formi knjige, prve autorske, jer je doživljaj fotografije drugačiji kada se gleda u toj formi. Također, knjiga ostaje za dolazeće generacije i vremenom dobija patinu, nove slojeve. S obzirom na to da se u svom istraživačkom radu bavim intimom i prostorima kolektivnih sjećanja, ova tema se odlično uklopila i nadovezala na prethodne serijale.
Sviđa mi se kako odsustvo boja čini da sve fotografije u seriji, pored dokumentarne obojenosti, imaju i jednu artificijelnu notu, kao zamrznuti filmski kadar. Zanima me kako ste birali ono što ćete fotografisati i kako ste odlučili u kojem će to finalnom obliku biti?
– Način na koji djelujem kao fotograf i kreiram svoj autorski rukopis, dosta se vezuje za prethodno urađen istraživački rad. Većina mojih serijala je vezana za osobe koje dobro poznajem i to mi je išlo i ide u prilog. Prije fotografisanja Bamitbah serijala, proveo sam nekoliko sedmica u kuhinji Jevrejske opštine, stapajući se sa njom, upoznavao ljude koji su tu svakodnevno dolazili. Neke sam otprije znao, neke tek upoznao. Tek onda sam počeo sa fotografisanjem koje je trajalo tri i po mjeseca. Specifično svjetlo me inspirisalo da se odlučim za crno-bijelu fotografiju kojoj sam se vratio nakon dužeg perioda. Ona, također, daje dodatnu dozu nadrealnosti. Moja fotografija je dosta inspirisana filmom. Filmofil sam i znam vikendom pogledati po nekoliko meni interesantnih filmova. Vraćati se na one kultne, ovisno o raspoloženju. Stoga često promatrači komentarišu da moje fotografije izgledaju kao zamrznuti filmski kadrovi. Tome doprinese i specifična kompozicija koja je isto dio mog autorstva.
Pored izložbe, sarajevski Kult B. je 2017. godine štampao knjigu “Bamitbah”, o kojoj je Miljenko Jergović napisao da je “artefakt, jedinstvena umjetnina”. Što se u njoj sve može pronaći?
– Tri teksta, uvodni u kojem sam opisao moju potrebu da napravim knjigu “Bamitbah”, tekst Jakoba Fincija, predsjednika Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, i kustoski osvrt istoričarke umjetnosti, kustosice Branke Vujanović. Zatim devedeset fotografija, koje određenim redoslijedom kreiraju narativ ove knjige, te zapisi, dijalozi, komentari posjetitelja koji su ručali svaki dan. “Bamitbah” je portret jednog prostora.
Svojim ste fotografijama uspjeli sačuvati dragocjene trenutke; one su svjedočanstvo jednog perioda i ljudi u njemu, tanki isječak vremena i prostora. Posmatrajući ih, čini mi se da ste, na određenoj razini, željeli da one ostanu i kao uspomena, da postanu više stvarne za sve koji će ih gledati, ne nužno samo za one koji će se sa njima identificirati.
– Kada smo 1992. godine moja porodica i ja jevrejskim konvojem napustili Sarajevo, ponijeli smo najdragocjeniju stvar, fotoalbume, fragmente sjećanja na sve što smo do tog trenutka prošli u životu. Oni su za svaku osobu veliki dio identiteta. Meni su postali najveća inspiracija. Knjiga “Bamitbah” je, kako dizajnom tako i fotografski, inspirisana tim dragocjenim predmetima. Trudio sam se da postignem bezvremenost na fotografijama i promatraču ponudim fragment nečega što postoji, a prijeti mu nestanak.
Kroz ove fotografije, svijet jevrejske kuhinje možemo posmatrati kao zbirku događaja koji mogu doprinijeti da se o ovom aspektu sarajevske svakodnevnice više misli i govori. Da publika osvijesti njeno prisustvo i značaj. Radite li možda na još nekoj sličnoj seriji fotografija i, uopšte, što Vas najviše okupira u posljednje vrijeme?
– Sa ovim projektom sam zaokružio jednu veliku cjelinu, istražio dio sebe. Trenutno radim na nekoliko projekata, ali ne volim da pričam o njima u javnosti prije nego vide svjetlo dana. Tek tada ih prezentiram. Svakodnevno učim o značenju strpljenja.
Je li za Vas skupljanje fotografija skupljanje svijeta, kao što je to davno zaključila Susan Sontag u svojim esejima o fotografiji?
– Za mene je skupljanje fotografija skupljanje trenutaka koji se više nikad neće ponoviti u prvobitnom obliku, promatranje okruženja kroz sebi svojstvenu prizmu i njegovo bilježenje uz pomoć fotoaparata.
Kako biste opisali Vašu umjetničku poetiku? Uspijevate li balansirati potrebu za originalnošću i uticaje koje su na Vaš rad ostavili drugi?
– Danas više niko ne izmišlja toplu vodu. Autentičnost i poetika rukopisa dolaze iz dugogodišnjeg istraživačkog rada o određenoj temi/temama, poznavanju tehničko-tehnoloških mogućnosti, spoznajama i znanju o radu prethodnika i savremenika, vladanju istim; a možda najviše iz dubokog poznavanja sebe, iskustava koje prenosimo na sopstveni kreativni rad. Učimo i radimo na sebi dok smo živi. U tome jeste čar.
Na koji način je fotografija – i kao poziv i kao posao – uticala na to kako promatrate svijet oko sebe? Što pokreće Vaš rad?
– Fotografija mi je omogućila za početak da zaliječim različite rane i od četrnaeste godine definisala kako ću defragmentirati svijet oko sebe.
Kamera je sveopšte dostupna
Najveći pokretač su mi ljudi, odnosi, moj lični rast, studenti, detalji…
Na koji način za Vas kamera definira stvarnost? Kao spektakl za mase ili možda kao stvaranje/čuvanje važnih društvenih promjena? Ili sve to zajedno?
– Danas je kamera sveopšte dostupna u različitim formama, što ima prednosti i mane. Svaki pametni telefon ima ugrađen fotoaparat koji omogućava korisniku da zabilježi stvarnost oko sebe, ali i da se prezentira kao fotograf. Skoro da se izgubila granica između amaterizma i profesionalne fotografije pod uticajem kapitalizma i konzumerizma. Društvene mreže su učinile da ovaj medij postane spektakl za mase, što je definitivno novina. Vidljivost svake osobe, samim tim odsustvo intime. Naravno, zadržao se i onaj dio u kojem ona sudjeluje i dalje, u očuvanju i dokumentovanju, arhiviranju važnih društvenih promjena, koje će dolazeće generacije moći sagledati, analizirati, studirati na različite načine.
Kakav je Vaš pogled na sarajevsku i, uopšte, bosanskohercegovačku umjetničku scenu? Imamo li dovoljno kvalitetnih izložbi?
– Mislim da dolazi nova generacija fantastičnih mladih, multimedijalnih umjetnika. Individua koje progresivno razmišljaju zahvaljujući globalizaciji i razvoju tehnologije. Ona im omogućava da uđu u nove sfere umjetnosti i predstave svoj rad na različite načine. Izložbe su produkt više faktora i njihov kvalitet ovisi velikim dijelom o finansijskoj bazi. U našoj državi se polako budi svijest o važnosti umjetnosti i ulaganju novca u nove generacije, kako bi mogli da nesmetano produciraju i isključivo se fokusiraju na idejni, konceptualni dio rada. Izdvojio bih za primjer galeriju Manifesto, koju je pokrenulo troje mladih kreativaca i pokazalo snagu novih generacija. Bravo!
