Knjiga “I tako ćemo živjeti”, američkog autora bestsellerā Douglasa Kennedyja (NewYork, 1955), objavljena je 2. juna 2023. samo na francuskom jeziku. Naslov knjige podsjeća na čuvenu uglazbljenu poemu “Da li ljudi tako žive” Louisa Aragona, iz 1956, o vremenu kad je razočarani pjesnik očekivao demobilizaciju nakon Prvog svjetskog rata.
Sve se snima
Kennedyjev roman predstavlja Ameriku sredinom XXI stoljeća. U njoj nema zombija, marsovaca ni napuhanih balona umjesto ljudi, mada je u jednom dijelu nove zemlje glasanje ukinuto, svi imaju ugrađene čipove, koji između ostalog određuju koliko se smije jesti crvenog mesa, nezdrave hrane i koliko alkohola popiti. Apsolutno sve se snima. Neki privilegirani imaju mogućnost postavljanja ‘ometača’ zvuka – obično kamufliranog u solnici, pa poneko u restoranu može razgovarati bez viška ušiju. Policajci znaju koje uglove ulica i javnog prostora kamere ne mogu dohvatiti. Izlazak iz zemlje, radi turističkog putovanja, podložan je dugoj administrativnoj proceduri i neizvjesnoj odluci.
U ovoj knjizi sam izmislio potpuno drugačiji svijet, ali jako blizak današnjici. Za mene je to bilo naročito važno: to je vrlo aktualna noćna mora
Glavni lik je tajna agentica Samantha Stengel, diplomirala na Harwardu, a na tom poslu može raditi samo pod uvjetom da ne stupi u bračnu zajednicu. Njena osobina, koja se na poslu najviše cijeni, je ćutljivost. Beskrajno usamljena i bez familije, Stengel sama sebi kaže: “Pitam se često da li čip ugrađen iznad mog lijevog uha može dešifrovati moju svijest, i otkriti sve što potiskujem u dubinu mozga.” Dobila je zadatak koji otkriva tajnu njenog oca, i ubojito je oružje za onu drugu Ameriku i nekadašnje zemljake. Jer: na naslovnici knjige je na dvoje pocijepana američka zastava.
Te 2045. nema sadašnjih SAD. Nakon secesionističkog rata, zemlja je podijeljena u dva dijela, dva ideološki suprotstavljena bloka, koji se međusobno mrze i žive u hladnom ratu. Na obalama, Istočnoj i Zapadnoj, vlada bogata, nova demokracija i zove se Ujedinjena Republika, a stanovništvo je pod permanentnim tehnološkim nadzorom u kojem je sve programirano. U centru je Ujedinjena Konfederacija, vrlo striktna teokratska diktatura. Zabranjeni su pobačaj, LGBT i promjena spola. Bezazlena šala na račun Svevišnjeg i bogohuljenje se kažnjavaju instant spaljivanjem. Tim uživo ekraniziranim instant spaljivanjem na lomači počinje knjiga. Radnja se odvija stotinu godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, a roman počinje 6. avgusta, na godišnjicu atomske bombe u Hirošimi.
Jedan dio novih država autor naziva Flyover (prema novoj, neslužbenoj upotrebi, pogrdnog značenja) od riječi fly, eng: letjeti, i over, eng: iznad. Označava predjele središnjih SAD-a, koji se smatraju manje značajnim od onih na Zapadnoj i Istočnoj obali: države ‘flyover’, rekli bismo – za izbjegavanje. “Fly over” je i originalni naslov knjige na engleskom.
Pisac navodi da u Americi postoji preporuka: “Gledajte u nebo, kao da se radi o religioznom iskustvu. Puritanci, koji su osnovali koloniju Massachusettsa, za mene su talibani XVII stoljeća, istovremeno i američke duše: teokratska diktatura ima odgovor na sve. To je američki mentalitet. Ima neko ko ima odgovor na sve.” Kennedy je prenio da je ideju za roman “I tako ćemo živjeti” dobio u NewYorku, u vrijeme pandemije, na večeri sa drugom sa fakulteta, nekadašnjim Golden Boyem Wall Streeta, ultra bogatim, “ali OK za nekoga ko ima 50 milijuna $. Ostao je cool i društveno napredan.” Večerali su vanka, jer je bio Covid, a bilo je upravo nakon smrti Ruth Bader Ginsburg (1933-2020), sutkinje Vrhovnog suda SAD-a, na čije mjesto je imenovana ultra konzervativna Amy Coney Barrett (1972), fanatična katolkinja.
Razgovarali su o Kennedyjevoj knjizi koja je upravo bila izašla, “U strahu od svjetla”, gdje je tema pobačaj. Drug mu je rekao: “Dosta mi je ove situacije. Neću više da podržavam ljude iz Srednjeg vijeka. Ko kontrolira američko gospodarstvo: dvije obale. Kalifornija je četvrta najznačajnija ekonomija na svijetu, drugi američki centar finansija je New York. Ima Boston, sa biotehnologijom, liječnicima i izuzetnim istraživačima, i Chicago. Na jugu su Dallas i Atlanta, i Houston, a ostalo je booof. Oni subvencioniraju ostatak zemlje. Ali zbog sustava upravljanja, senator iz Wyominga, koji ima milijun stanovnika, ima moć kao senator države New York, gdje ima 40 milijuna stanovnika. I on sada upravlja SAD-om. Možda bi bilo dobro da se raskusuramo.” Tako je dobio ideju napisati ovaj roman. “A u romanu mogu reći sve što ne mogu u novinarskom članku. U ovoj knjizi sam izmislio potpuno drugačiji svijet, ali jako blizak današnjici. Za mene je to bilo naročito važno: to je vrlo aktualna noćna mora.”
Nakon žestokog secesionističkog rata, više nema SAD-a, nego dvije zemlje, ali podjela nije između Sjevera i Juga, kao što bi se moglo očekivati, nego između, s jedne strane obalā kontinenta, intelektualnih i naprednih, i država “Fly over”, iznad kojih se prelijeće, ali se tamo ne slijeće.
Na jednoj strani vladaju vjerski fanatici, koji se mole starom mesiji iz Biblije, i na drugoj, moderni fanatici, naprednjaci, fascinirani predsjednikom milijarderom opsjednutim high techom: “Morgan Chadwick (mješavina Stevea Jobsa, Elona Muska i Jeffa Besosa), sila prirode u četrdesetim, jedan od prvih koji je početkom 2020-ih razvio implantate elektroničkih čipova. ‘Čip Chadwick’ je napravio revoluciju u domenu međuljudskih komunikacija. Dovoljna je jednostavna bezbolna ugradnja iza uha da se direktno pristupi cijelom univerzumu nečuvenih mogućnosti. U kombinaciji sa povezanim satom, ili ultralight ‘memorandom’ – sa minijaturnim, tankim ekranom, da stane u džep od košulje – čip je smartphone poslao na police potpuno prevaziđenih gadgeta.” Nova Republika je laička i napredna. Sve je dobro izlakirano: poštivaju se ljudska prava, nema rasizma ni homofobije, školovanje i zdravstvo su besplatni, ali nema ni slobode. To je jedina istina: to je samo druga vrsta totalitarizma – ovaj put light, u kojem se ne glasa. Pojedinac ni privatnost ne postoje.
Ovaj mi je pisac totalno sumnjiv: kao da je za podtekst uzeo BiH. Ima i drugih sličnosti: u obje nove američke zemlje svi sa puno nostalgije spominju nekadašnju državu
Na tajnom zadatku agentica Stengel je primorana otići u Neutralnu zonu – to je neka vrsta nekadašnjeg Berlina: bivši Minneapolis, prostor raskošnih kulturnih manifestacija, glavni grad Minnesote, podijeljen na dvoje, a kontroliraju ga obje zemlje. I kao svojevremeno u Berlinu, to je špijunska zona. Služba joj je otkrila: njena polusestra Caitlin, istog prezimena, o čijem postojanju nije imala pojma, živi sa druge strane granice, i dobila je zadatak da je smakne. Za nastavak storije treba pročitati ovu fascinantnu knjigu: Douglas Kennedy ne preporučuje da otkrijem razvoj događaja.
Autor kaže da je veliki putnik i da je obišao 79 zemalja svijeta. Izgleda da nije zaobišao našu. U svakom slučaju, ne mogu znati da li je čuo za administrativno uređenje Bosne i Hercegovine. Upada u oči da pored Ujedinjene Konfederacije i Ujedinjene Republike, postoji i Neutralna Zona, pod utjecajem obje strane. Pomislila sam na Brčko, i ovaj mi je pisac totalno sumnjiv: kao da je za podtekst uzeo BiH. Ima i drugih sličnosti: u obje nove američke zemlje svi sa puno nostalgije spominju nekadašnju državu, kao što mnogi uzdišu za Jugom. Kennedy ocjenjuje: “U SAD-u imamo sada dvije Amerike, koje se mrze, i to svaki dan više. Situacija je ekstremna. Nema dijaloga.”
Stengel, sa otkrićem familijarne tajne, koje je istovremeno problem cijele ‘one druge Amerike’, nalazi utjehu u muzici. Obrazovana i kultivirana agentica je čovječnost u svijetu u kojem je trag ljudskosti jako teško pronaći: i u jednoj i u drugoj novoj američkoj državi kultura postoji, ali budući da nema slobode – taj je odnos vrlo kompliciran. Kultura postaje utočište, ali ne i prostor u kojem se mogu postavljati pitanja.
Pisac za sebe kaže: “Pišem sa muzikom, to je moj život: jazz i Berlinska filharmonija. Kad pišem – nisam sam. Nisam praktični vjernik, naprotiv, a muzika je moja bogomolja. Vjerujem u Johanna Sebastiana Bacha. U muzici ima mnogo o ljudskoj sudbini. U Bachovim melodijama, i kad čovjek nije vjernik, može osjetiti pregršt spiritualnih trenutaka. U romanu, u pozorištu, i filmu, u muzici se mogu postaviti pitanja, jer je to uloga umjetnika.”
Autor navodi da je za radnju romana izabrao 2045. jer je to stotinu godina nakon Drugog svjetskog rata: “To je važno, jer je taj svijet nestao. U vrijeme Drugog svjetskog rata fašizam je bio svugdje, ali je postojala i Velika Britanija, i naročito – postojale su SAD. Bilo je i slobodnih zemalja. 2045. ih više uopće nema. A sjena Kine je posvuda. U mojim očima stoljeće Amerike je završeno. Osuđeni smo na propast. To je u neku ruku kao Ujedinjeno Kraljevstvo, koje se završilo 1918. sa Prvim svjetskim ratom. Amerika se završila sa Trumpom, čiji je jedini renome bio učestvovanje u TV rialitiju. Ljudi su više voljeli ignorirati njegove presude za seksualno uznemiravanje, silovanje i izbjegavanje plaćanja poreza. Nisu spriječili ulazak u Bijelu kuću nekome ko surfa na talasu prosperiteta…”
Na jednom mjestu Stengel kaže: “Kad sam se rodila, 2002. postojao je savez istinski ujedinjenih država. Kroz maglu se sjećam mojih roditelja, kako plešu u našoj dnevnoj sobi, kad je 2008. Barack Obama izabran za predsjednika. Moj tata Sam mi je rekao: ‘Kad budeš velika, sjećaćeš se ovog dana, kad je Amerika započela novi život.’ Dvanaest godina poslije, kad sam pošla na fakultet, u Bijeloj kući smo imali gangstera i podijeljenu zemlju punu mržnje. Dvije Amerike koje se međusobno preziru, da citiram mog oca, pisca.”
Ameriku poslije Trumpa autor u knjizi opisuje ovako: “Javna štampa je izgubila državnu potporu. Kršćanske molitve su dopuštene u javnim institucijama. Status imigranta je dozvoljen samo dokazanim kršćanskim vjernicima sa praznim kaznenim dossierom. Građanima, koje je specijalni komitet Ministarstva pravosuđa ocijenio kao subverzivne i antiamerički raspoložene, uskraćeno je izdavanje pasoša…” Opet podsjeća na BiH – usred posla petkom duža pauza za obavljanje vjerskih potreba, januarski praznici unedogled, prijedlog za skraćivanje nastave u vrijeme Ramazana… Uloga SAD-a, kao velikog simbola slobode se završila. Kina joj diše za vratom. U romanu, nakon osam godina republikanskog predsjednika, i nakon Bidena, republikanci kontroliraju Kongres i Senat, a Kinezi testiraju vladu invazijom na Taïwan, što će se, prema autoru “100% desiti”. Zastrašujuća slika budućnosti.
Vrijeme koje je pred nama autor opisuje: “Od kad je 2022. za dlaku izbjegnut nuklearni rat sa Rusima, Kina je poduzela sve u svojoj moći da gospodarski uškopi Rusku Federaciju – isprovociravši oružani sukob u Mongoliji, što je ubrzalo pad vlasti u Moskvi. Peking je uz pomoć naše vlade poduzeo sve da izolira druge ‘osjetljive tačke’ – posebno u Sjevernoj Africi i na Srednjem Istoku, od marokanskih obala do istočne granice sa Turskom (a da ni ne pominjemo zemlje na – stan). Sa objašnjenjem da se radi o borbi protiv terorizma, samo nekoliko srećnika, odabranih na kapaljku, imalo je još uvijek pravo preći granice. I tako je međunarodni terorizam, endemski na početku XXI stoljeća, zamijenjen izvjesnom vrstom domaćeg.” “A u skladu za ukazima Brigade za pročišćavanje umjetnosti Shakespeareov ‘Kralj Lear’ potpuno je prerađen…”
Izgleda da niko ne bi poželio da Kennedyjeva fikcija postane stvarnost. Autor zaključuje: “Sa Trumpom se dogodilo najgore, nepopravljivo. Jako volim moju zemlju, ali je se bojim. I strašno se bojim.” Situaciju poredi sa onom iz tridesetih, u jednom od romana nobelovca Sinclaira Lewisa, pod naslovom “It Can’t happen here”. To je storija o poslovnom čovjeku koji je postao predsjednik i uveo fašizam u SAD. “Mislim da danas živimo pod prijetnjom fašizma i tehnološke diktature. U nekim gradovima u Americi se ne može glasati bez vozačke dozvole. A ko nema vozačku dozvolu? Siromašni. Na vrhu političkog spektra, na Vrhovnom sudu, vlada ekstremna, ultrakatolička desnica.” Dovoljno je prisjetiti se Kaptola 6. januara 2021. – kojeg mnogi ozbiljni ljudi smatraju državnim udarom. Dakle, može se desiti.
Kennedy je prodao oko 13 milijuna knjiga u cijelom svijetu. O svojoj prethodnoj knjizi, “U strahu od svjetlosti”, kaže: “Djeca se boje mraka, i to je razumljivo. Ali odrasli se boje svjetlosti, i u tome je problem.” Radnja se dešava u Los Angelesu, u Americi usred krize. Kritičari su naveli da se radi o mračnoj, društvenoj kronici, ‘izuzetno inteligentnoj’, koju je napisao jedan od najvećih autora-svjedoka današnjeg društva.
U Europi je postao naročito poznat nakon što je 2003. dobio Književnu nagradu na Festivalu američkog filma u Deauvilleu za roman “Više ništa nije u redu”. 2006. je imenovan za viteza umjetnosti. Dva njegova romana su ekranizirana. “Čovjek koji je živio svoj život” (2010), sa Catherine Deneuve, i “Žena sa petog kata”, kojeg je režirao Paweł Pawlikowski, sa Kristin Scott Thomas i Ethanom Hawkeom.
Povodom izlaska ove fikcije-političkog romana “I tako ćemo živjeti”, u jednom intervjuu Douglas Kennedy kaže da je prošli week-end vozio 15 kilometara da bi kupio novine, i poslije ih čitao, pijuckajući Bloodu Mary, u nekoj gostionici. I zaključuje “To je civilizacija”. Kennedy živi između Dublina, Berlina i Francuske.
Za moto knjige je odabrao dva citata. Prvi je iz Montesquieuovih (1689-1755) “Perzijskih pisama”: “Tako te uvjeravam da nikada nije postojalo kraljevstvo u kojem je bilo toliko građanskih ratova, kao u Kristovom.”
Njegov zaključak je da odgovora nema, jer nijedna nova američka administracija nije u pravu: nije napredna, ni humana, niti ulaže u ljudsku infrastrukturu. Postoje samo pitanja, ali je odlično sve dok ih postavljamo. Nije siguran da će njegova knjiga biti objavljena u Americi. Za sada ima četvrtog agenta, a izdavača ni na vidiku. “Moji romani su prevedeni na 18 jezika, ali nemam izdavača u mojoj domovini. To je za mene, naravno, vrlo bolno.”
Njegov pogled na Ameriku je u svakom smislu neumoljiv: navodi da se tamo jako malo čita. Ali ako 15% stanovništva čita – to je 40 milijuna ljudi. “U Americi postoje odlične novine, književni časopisi, veliki pisci, i publiku to zanima, ali to je manjina, i to je tragično. Pedesetih godina, moj djeda sa majčine strane, koji je bio draguljar u četvrti dijamanata, čovjek koji je bio u Francuskoj u vrijeme Prvog svjetskog rata, nije položio maturu, ali je bio član čitalačkog kluba ‘Jedna knjiga svaki mjesec’, i bio je ponosan što je svakog mjeseca pročitao jednu knjigu. Danas poznajem mnogo ljudi koji uopće ne čitaju. Samo mobilni: mobilni telefon je postao naš jedini identitet.” Opisao je kako je nedavno na letu za Španjolsku u avionu bilo 400 putnika, samo 4 sa knjigom u ruci. Drugi su se posvetili mobilnom. O ljubavi danas kaže: to je par za istim stolom, a svako gleda u svoj telefon. I to je tužno.
Za kim zvono zvoni
Običaj čitanja knjiga je već u odumiranju, a čitanje papirne knjige jedan je od rijetkih trenutaka kad je nemoguće pratiti nas i nadgledati. Kennedy predviđa da je pred nama svijet bez knjiga, bez novina, bez književnih ni političkih kritika. Ne znam ni da li je njegova knjiga samo anticipacija: 2021. u Texasu je 400 knjiga cenzurirano i povučeno iz školskih knjižnica. Hope Carrasquilla, direktorica umjetničke škole u Tallahasseeju, na Floridi (sa guvernerom De Santisom, za kojeg Kennedy kaže da je ‘hyper opasan’) 20. marta 2023. je otpuštena sa posla: roditelji su se žalili što je učenicima pokazala skulpturu Michelangelovog Davida, iz XVI stoljeća. A u BiH se u posljednje vrijeme puno govori o kriminalizaciji klevete…
Drugi moto ove knjige je iz Hemingwayevog romana “Za kim zvono zvoni”: “Jeste li komunista? Ne, ja sam antifašista. Od kada? Otkad sam shvatio šta je fašizam.” Američki nobelovac, ljevičar, ustanovio je 1940.: Zvono zvoni za svakim od nas. Nova Amerika iz Kennedyjevog romana ne nudi pitanja, nego nameće odgovore. Pisac sugerira da je jedna od poruka ove njegove knjige “Pazite šta se dešava oko vas.” Njen naslov je očito – upozorenje. Zaključuje: “U našoj je prirodi podijeliti se. Razbijamo naše familije, razbijamo parove. Razbijamo naše narode. I svaljujemo krivicu jedni na druge. Živjeti, znači podijeliti.”
Ko se ne sjeća “Nadrealista”? Na History Festu 6. juna 2023. profesor Husnija Kamberović je govorio o planovima 1993. o podjeli Bosne na tri republike… Iako je svako poređenje neumjesno, u našoj zemlji ‘divide et impera’ je realnost, prevazišla Kennedyjevu fikciju. I dok ovo pišem na regionalnom TV kanalu prikazuje se telop “Entiteti nemaju pravo na otcjepljenje…”
