Neki veći skup na ulicama gradova Bosne i Hercegovine bilježi se u predizborno vrijeme ili opet kada u političkoj partiji procijene da bi im takvo nešto koristilo, a čemu svjedočimo i posljednjih dana. Pobune zbog loših uslova života, inflacije, lošeg obrazovanja, zdravstva, ukidanja prava već godinama nema. Sve to vide i naši sagovornici, koji nam kažu kako je većina Bosanaca i Hercegovaca odavno svjesna da se pristojan život u ovoj zemlji može osigurati samo uz pomoć politike.
Oni koji su već u tim vodama svakog ko se pobuni protiv sistema vide kao izdajnika, u isto vrijeme spremni aplaudirati na isprazna obećanja političkog vođe koji im je, bili stručni ili ne za zanimanje kojim se bave, osigurao bezbrižan život. Na sve to, ne treba zaboraviti one koji su od čekanja na bolji život odustali i otišli iz BiH.
Mirveta Rečica, Sarajevo
– Narod k’o narod. Cijene skaču, a ljudi se ne bune. Nemam šta reći, to govori dovoljno o nama.
Selim Karahasanović, Zenica
– Nije politika jedina koja može građane izvesti na ulicu. Vjerujem da više mogućnosti da izvede ljude na ulice ima neka nevladina organizacija, nego politika. Zato što je narod izgubio povjerenje u politiku i ne vjeruje više nijednom političaru kad poziva na bilo šta.
Selim Karahasanović, Zenica
– Nije politika jedina koja može građane izvesti na ulicu. Vjerujem da više mogućnosti da izvede ljude na ulice ima neka nevladina organizacija, nego politika. Zato što je narod izgubio povjerenje u politiku i ne vjeruje više nijednom političaru kad poziva na bilo šta.
– Stanje apatije je kod ljudi, kod većine je finansijska kriza. Ljudi jedino vide šansu u politici, u uključivanju u politiku. Misle da će time sebi pribaviti neku korist ili riješiti egzistencijalne probleme. Malo šta može motivirati ljude, osim finansijskog statusa koji će, vjeruju mnogi, biti bolji ako se uključe u politiku.
Ferid Varešanović, Sarajevo
– Ima mnogo onih koji zavise od politike. Ljudi ne izlaze svojom voljom na proteste, nego samo po partijskoj dužnosti. Mi u Sarajevu mjerimo državu po Sarajevu, međutim, kada se izađe iz Kantona, vidimo drugu sliku. Naši sugrađani se prema ljudima koji protestuju odnose kao da su im neprijatelji, umjesto da im se pridruže.
Emir Bektešević, Sarajevo
– Ljudi su toliko ubijeni u pojam kada je politička situacija u pitanju da su svi drugi problemi zaboravljeni. Sve drugo pada u zaborav s obzirom na političku svakodnevnicu. Sve ostalo je manje bitno.
Sabahudin Arapović, Sarajevo
– Ne izlazi se na proteste jer su svi u nekim službama, odnosno svi su podobni i ljudi ne smiju da izađu na proteste, jer prvo moraju dobiti dozvolu za takvo nešto. Zna se dobro kakva je situacija u gradu, svi to znamo.
– Ljudi su apatični. Svi se pomire sa stanjem, a političarima to odgovara. Ja ne znam šta je ovo… Ne sjećam se zadnji protest kad je bio. Svi su isti, i ovi novi i oni stari.
Fadila Hodžić, Sarajevo
– Naravno da se narod ne buni. Ko će se buniti? Političari se jedini bune jer njima nije dobro, a nama je fantastično. Nas izvedu na proteste samo kad oni žele, odnosno tretiraju nas kao stoku.
– Zato što je sloboda mišljenja i izražavanja u ovoj zemlji odavno ugušena strahom od političke odmazde. Ljudi se boje samoinicijativno izaći na ulice, a kada to politika organizuje, nemaju taj problem jer u tom slučaju ne postoji strah od eventualnih sankcija. Štaviše, u glavama ljudi postoji uvjerenje da će za to biti nagrađeni i da će ih vlast ili stranke pripaziti. S druge strane, politika jedina može izvesti ljude na ulicu jer ima ideološku pozadinu u koju ljudi vjeruju.
Alen Šabanović, Sanski Most
– Nažalost, većina građana u BiH su politički “ovisni”, tačnije politički angažovani da bi lične interese rješavali, tako da sama politika i upravlja njima i može ih izvoditi gdje želi i kako želi. Istovremeno se ljudi u realnom sektoru bore da bi preživjeli sve namete koje im je ta politika i nametnula. Prepušteni sami sebi pokušavaju da rade i opstanu u Bosni i Hercegovini.
– Zato što su svi oni koji bi mogli nešto promijeniti, nakon što im je otvoreno tržište radne snage na Zapadu, napustili BiH trbuhom za kruhom, tako da se ne može formirati kritična masa za reforme. Na ovim prostorima, inače, prevladava kmetovski, tj. podanički mentalitet, koji onemogućava ambijent za autentično demokratsko djelovanje.
Biljana Ninković, Oštra Luka
– Razlozi za to su višestruki. Kao prvo, ljudi na ovim prostorima u borbi za egzistenciju i ostvarivanje ličnih interesa kao jedini način za to vide povezivanje sa određenim političkim strukturama. Tu dolazimo do rezultata da ih jedino te strukture mogu izvesti na ulice, a da su s druge strane u strahu da izađu na neke proteste, okupljanja i drugo, jer bi time mogli ugroziti radna mjesta i narušiti ostvarivanje svojih interesa. Ljude koji imaju hrabrost da izađu na ulicu mimo politike, upravo ta politika predstavlja kao podobne, strane plaćenike, izdajnike.
Biljana Andrijević, Banja Luka
– Ulice ožive kad konformizam postane ugrožen. Do tada politika diktira sve. Ako građani osjete da im je konformizam ugrožen, oni će izaći na ulicu. Prije toga ne.
Andrijana Pisarević, Banja Luka
– Politika je odavno preuzela upravljanje nad svim bitnim segmentima društvenog života građana. Kada se sve tiče i pita politike i kada se na njihove predstavnike prenese kompletno odlučivanje i odgovornost, onda su oni ti koji određuju da li se i kada izlazi na ulice. Nažalost, ni u tome nisu dobri jer malo ko je do sada uspio da na ulice izvede veći broj ljudi.
