Dolazeći sa sela u Doboj na pijacu koja se birvaktile nalazila na Trgu neznanog junaka na Čaršiji (preseljena je 60-ih godina na lokalitet stočne pijace na zemljište porodice Hajrulahović), jedva smo čekali da se popnemo na obližnju srednjovjekovnu tvrđavu koju ovdje oduvijek zovu gradina, jer se grad upravo počinjao uz nju formirati. Odatle puca pogled na kotlinu rijeke Bosne i nastambe, one stare i novije, na sokake, bašte i tek procvjetale lipe naše mladosti. Danas je gradina sablasna, baš kao i njen (naš) Doboj, koji je tipičan dokaz da grad ne čine zgrade, fasade i ulice, već njegovi ljudi.
Mučenja u logorima
Čaršija je prazna, nema njenih Dobojlija koje su ili pobijene 1992-1995, otjerane na sve četiri strane svijeta ili pomrle u žalu za zavičajem. Ništa drugačije nije ni sa ljudima prigradskih naselja Miljkovac, Orašje, Čaire, Prisade, Makljenovac, Pridjel, Ševarlije, Potočani, Grapska, Kotorsko, Čivčije, Bukovica, Bukovac, Foča, Komarica, odakle su na najmonstruoznije načine protjerani od Slobodana Miloševića i njegovih lešinara. Bez obzira na to što je od agresije i okupacije ovog grada prošla 31 godina, knjiga dobojskih zločina još nije rasvijetljena.
Danas se pod geslom Susret Dobojlija raseljeni sastaju po raznim destinacijama. Ove godine će to biti Pula od 1. do 4. juna
Prije 31 godinu BiH su poklopili fašizam, nacionalizam, mržnja drugoga i drugačijeg koja tinja i danas. Ova epidemija, napisala je Ružica Miličević, uvukla se u sve pore života, na ulicu, u škole, u obitelj, kroz obrazovni sistem, vjerske zajednice, u viceve kojima se smijemo. U Doboj su 2 – 3. maja te krvave 1992. ušle razne spodobe, pljačkajući grad i uglavnom nesrbe u njemu. Jedni su vršili blokadu grada, drugi pripremali logore i odvodili u njih nedužne ljude. Doboj je postao grad-logor u koji se nije moglo ući niti iz njega izaći, jer je uveden policijski sat u po bijela dana. Računa se da je u Doboju tih dana zatočeno više od osam hiljada većinom Bošnjaka.
Kroz svakodnevne prisilne radne obaveze prolazilo je najmanje tri hiljade ovih nesrećnika, a oko pet hiljada ih je prošlo golgote po logorima zatvorenog tipa. Mučenja, silovanja, ubijanja, pogotovo naočigled familije, vršena su po stanovima. Orgije nad ženama i djevojkama su planski organizovane za uniformisane “junačine”, tobože pod motom da to rade kako bi one mogle rađati srpsku djecu. Za mnogim ubijenim se još traga.
Srednjovjekovna tvrđava i okolne kuće na Čaršiji su granatirane 2. na 3. maj 1992. Prva pucnjava je trajala 15 minuta poslije pola noći. Ujutro su uplašeni mještani istjerivani iz kuća, da bi se okupili na trgu bivše pijace kod gornje džamije Selimija. Iz te mase odvajani su djeca, žene, stariji i bolesni, dok su odrasle i sposobne muškarce sakupili na jedno mjesto, te sa Čaršije u kolonu pješke kroz grad odveli do vojnih hangara na Usori. Svi će oni po spiskovima dobiti zadatke za radnu obavezu, uglavnom na ekonomije Rudanka ili na kopanje rovova. Iz tako praznih i napuštenih kuća posebne ekipe su odvozile stvari, namještaj i vozila, a sve uz znanje policije i njenog v. d. načelnika Andrije Bjeloševića. U Doboju su često odsjedali članovi najužeg rukovodstva SDS-a Stojan Župljanin, Milan Ninković zajedno sa Borislavom Paravcem, tadašnjim predsjednikom IO SO, pri čemu su im dolazili i direktive davali Radovan Karadžić i Jovica Stanišić sa saradnicima.
Kako su Dobojlije ostale bez svoga grada, najbolje su znali rukovodioci SDA, rahmetlije Ahmet Aličić i Faruk Hadžirašidagić, koji su govorili da će teško doći do podjele Doboja između SDA, SDS-a i HDZ-a.
Doboj za Ilidžu
Svaki pokušaj bilo kakve trgovine teritorijem (trampom) je propadao, bez obzira na to što je tadašnje rukovodstvo SDA išlo čak i na Pale, gdje se pokušavalo zamijeniti Doboj za Ilijaš, Vogošću pa čak i Ilidžu, a to su činili po nalozima centrale SDA iz Sarajeva. Lokalna SDA je odgovorna što je okupatoru prepustila oko osam hiljada Bošnjaka zatočenih u gradu. Za ove kriminalne radnje će se saznati tek 1996. godine, kada se lokalna SDA počela rasipati. SDA je osporavala i formiranje Udruženja Dobojlija sa sjedištem u Zenici, umjesto da isposluje sredstva i pomogne rad ovog udruženja. Ipak će ostati upamćen veliki skup na Čaršiji, gdje se okupilo oko 20.000 protjeranih Dobojlija i na kojem se pojavio i tadašnji visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch dajući podršku naporima Udruženja da se Dobojlije počnu vraćati na svoje.
