Kada se govori o početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo se ko uspije suglasiti oko datuma. Za jedne je to napad na Ravno, za druge na Bijeljinu, za treće petoaprilski napad na Sarajevo… No, o terminima opsade ovoga grada, svi se slažu: proljetno stezanje obruča oko Sarajeva zapečaćeno je 2. maja 1992. godine, kada je i pticama stopiran let.
Generalna proba
Sarajevo je u okruženju bilo 1.335 dana, bez oružja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa i sa svakodnevnom porcijom granata, snajperskih metaka, modificiranih bombi. Sarajevo nije palo, postavši simbolom barbarizma napadača, herojstva branitelja, prkosa svojih žitelja, Bosne i Hercegovine. I bilo bi dobro da je kao u pjesmi, da Sarajevo pamti svoju bol i svoje zlotvore. I još više svoje heroje. U premijernom podcastu Direktno sa Vildanom Selimbegović razgovarali smo s jednim od njih, jednim od rijetkih koga su odlikovali i Armija Bosne i Hercegovine i MUP.
Kemal Ademović bio je najšutljiviji specijalac pod komandom Dragana Vikića. Tako ga je u svom “Sarajevskom ruletu” opisao Muhamed Gafić, kolega iz jedinice. Kada je postao komandant Specijalne, šutio je još više. Kao direktor AID-a, imao je ispriku što ne pristaje razgovarati sa novinarima. Bilo je to doba slučajeva, od otmice Nedžada Herende do ubistva Nedžada Ugljena. Šutio je i stoički podnosio sve afere. U epicentru javnosti ponovo se našao zbog nastanka Naroda i pravde i isključenja iz Stranke demokratske akcije. Danas je prvi zamjenik stranačkog predsjednika.
Kako je počeo rat u našoj avliji? Šta je za Vas bio početak? Napad na MUP-ovu školu na Vracama?
– Teško je odrediti formalni početak i svako ima svoju istinu. U toj istini pokušava da ukaže na neki detalj koji je razlog za početak rata. Srbi kažu da je to ubistvo svata, mi kažemo da je to 5. april, kada je napadnuta i zauzeta škola na Vracama od bivših kolega. Agresija na BiH počela je onog momenta kada su oko Sarajeva iskopani prvi položaji i postavljeno prvo oružje koje gleda na Sarajevo. To je bilo još krajem 1991. godine.
Dakle, i prije onih “banana raketa”, čuvenog konvoja sa oružjem koji je zaustavljen na Bistriku, novembra 1991. godine?
– Da, prije. I oni planovi koji su kasnije isplivali i dokumentovani o ambicijama podjele Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića i transkripti kojih ovih dana možemo čitati govore u prilog tome da je ideja o podjeli BiH nastala puno ranije u glavama nekih ljudi koji su se pitali.
Kako je tada bilo u Specijalnoj jedinici? Tada ste bili policajac i pripadnik Specijalne.
– U Specijalnoj jedinici smo u godinama koje su prethodile agresiji zaista imali dobru saradnju i jedinstvo. To je jedinstvo 90-ih godina narušeno, kada se pojavilo višestranačje. Počelo se “kadrovati” i javili su se nervoza i određeni nesporazumi. Imali smo sastanke, razgovore tipa “nećemo se dijeliti”. Politika, prije svega politika SDS-a, koja je bila djeliteljska, uticala je na to da se ti ljudi, koji su bili pripadnici Specijalne srpske nacionalnosti, počinju udaljavati pa su čak i 15-ak dana prije formalnog napuštanja jedinice, jedan vikend – nestali. U ponedjeljak su se samo vratili na posao i mi smo pitali – Šta se dešava? Imali smo informacije da su išli u neku novu bazu, gdje su imali organizacijske aktivnosti. Tada je bilo jasno da je gotovo.
To je bila generalna proba?
– Da, i mi smo to tako shvatili. Otišli su 4. aprila. Tada me je nazvao komandant Vikić i rekao mi da će doći Miodrag Repija i Milenko Karišik, naše kolege, i tražiti jednu trećinu materijalno-tehničkih sredstava.
Jeste li im dali?
– Ni govora. Zatvorio sam kapiju i rekao da mogu uzeti samo svoje lično naoružanje i opremu i mala putnička vozila koja duže, a ostalo ne mogu.
Petoga aprila, iza 15 sati, počeo je napad na MUP-ovu školu na Vracama.
– 4. aprila smo radili evakuaciju iz Krtelja, jer je već bivša JNA postavila mitraljeska gnijezda okrenuta prema našoj jedinici. Došli smo na novo odredište, u Dom policije i tražio sam odobrenje da se ponovo vratimo i vratio sam se u toku noći. Izvukli smo još dosta vozila i transportera, pa čak i cisternu sa naftom. Ipak, ostalo je jako puno pješadijskog naoružanja koje je iza toga uzela naša Teritorijalna odbrana. Sa drugom ekipom sam morao preći preko aerodromske piste tako što je transporter rušio prepreke jer su bile zapriječene saobraćajnice na Ilidži i na Stupu.
Napad kolega na djecu
Narednog dana krenuo je združeni napad pripadnika te novoosnovane Specijalne jedinice, naših bivših kolega, i dijelova JNA koji su na tenkovima ušli na Vraca na MUP-ovu školu. Tu su bila djeca, moj i brat još jednog kolege je bio tu. Po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Alije Delimustafića, mi smo kao jedinica krenuli na intervenciju. Na Spomen-parku Vraca su nas dočekali tenkovi. Formalno, mi nismo bili u sukobu sa JNA.
U to doba nas je JNA još kao mirila i upozoravala da rata neće biti, a zapravo je svakoga dana bilo sve gore. O ratnom Sarajevu, ali i poratnoj BiH, o tome kako su prošli borci, a kako političari, šta je predlagao i ko ga je odbio, možete pogledati na našoj podcast platformi, na oslobodjenje.ba.
Naše podcaste gledajte i slušajte na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM.
